Instituto de Permacultura e Ecovilas do Cerrado (IPEC, www.ecocentro.org) smješten u Pirenópolisu, Brazil, bio je krajem svibnja 2007. godine domaćin osme po redu Svjetske konvergencije permakulture (www.ipc8.org), koji je organiziran od latinoameričke mreže permakulture Permacultura America Latina (http://www.permacultura.org). U Motovunu je 2005. godine održan isti događaj, a radi se o okupljanju dizajnera/ica permakulture iz cijelog svijeta koji/e tamo predstavljaju svoj rad i raspravljaju o najefikasnijim metodama razvoja permakulturnog pokreta. U Brazilu se okupilo oko 150 ljudi iz 42 zemlje svijeta, među kojima je bila i Hrvatska. Konvergenciji je prethodila trodnevna javna Konferencija permakulture u São Paulu, gradu koji je sa 20 milijuna stanovnika treći po veličini u svijetu. Konferencija na temu ozelenjavanja ekonomije, okupila je publiku od 400 osoba, među kojima bankare, financijere i druge ekonomske subjekte, raspravljajući o metodama suradnje na bazi permakulturnih principa.

Instituto de Permacultura e Ecovilas do Cerrado (IPEC), Pirenópolis

Što je permakultura (PERMAnentna KULTURA)?

Permakultura je metoda dizajniranja održivih ljudskih zajednica prema uzorcima iz prirode. Samu riječ i principe osmislili su australci Bill Mollison i David Holmgren, šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Mnogi projekti uzgoja vlastite hrane koji su pokrenuti od permakulturista, spašavaju živote i ozelenjuju pustinje.

Permakultura uzima u obzir lokalnu kulturu, klimu, lokalne uzorke i navike, te nudi bazično znanje o promatranju specifičnosti krajolika, klime, zemlje, flore i faune, insolacije i vode te ih uvrštava u jedinstveni dizajn prilagođen određenom korisniku ili korisnicima. Permakulturni dizajn izrađuje se na temelju načela – briga za ljude, briga za Zemlju i pravedna raspodjela resursa. Kao predlošci se koriste uzorci iz prirode kako bi se optimalno iskoristili svi prirodni potencijali spajajući ih u međusobno podupiruće elemente koji zadovoljavaju naše potrebe bez da se narušava prirodni poredak. U permakulturi čovjek i njegove radnje vraćaju se natrag u prirodno kruženje tvari, kao dio cikličkog sustava u kojem nema otpada i uzaludnog trošenja energije. Permakultura spaja tradicionalna znanja sa suvremenim dostignućima i metodama.

Znanje o permakulturi prenosi se preko grassroot pokreta, održavanjem sedamdesetdvosatnih tečajeva permakulture, nakon kojeg se dobiva certifikat nužan za sudjelovanje na Konvergenciji. Tečajeve održava jedan/na ili više diplomiranih permakulturista koji su stekli najmanje dvogodišnje praktično iskustvo u permakulturnim projektima, dizajniranju, istraživanju, administraciji, arhitekturi i ekonomiji uz pratnju mentora. Nakon dvije godine prakse, dokumentirani osobni permakulturni projekti se izlažu na Konvergenciji prisutnim nositeljima certifikata permakulture te se od mentora traži odobrenje projekata i diploma za svoj rad. Zastupljeno je mišljenje da na taj način znanje permakulture ostaje decentralizirano u grassroot pokretu i uvijek se prilagođava podneblju u kojem se praktični projekti izgrađuju, što je neophodno, želimo li stvarati stvarno održiv dizajn. Konvergencijskom metodom želi se izbjeći posjedovanje i patentiranje znanja permakulture, te njezina institucionalizacija, stvarajući alternativu centralno kontroliranim školskim sustavima na koje smo navikli. Pošto neki permakulturisti misle da je ulazak permakulture u mainstream edukacijski sustav nužan, javljaju se neke napetosti između seniora u samom pokretu permakulture, što je bilo osjetno i na Konvergenciji.

Predavanje o GAIA University (www.gaiauniversity.org)

Sama Konvergencija u Brazilu bila je zamišljena kao kompilacija predstavljanja permakulturnih projekata po svijetu, radionica i plenarnih sastanaka, koji su za glavne teme imali edukaciju u permakulturi, ozelenjavanje ekonomije, globalnu banku sjemenja, rješenja za smanjenje CO2 te tzv. „Plan C“, koji predstavlja permakulturna dizajnerska rješenja za posljedice globalnog zatopljenja i sprječavanje još većih klimatskih promjena koje smo zakuhali. Za sve organizacijske poslove tijekom Konvergencije bila je zadužena samo jedna osoba, za razliku od 7 osoba koliko ih je bilo u Hrvatskoj, te je ubrzo došlo do situacije kaosa prilikom izmjena programa i prezentacija (i na ovom mjestu treba priznati da neki permakulturisti imaju jako veliki ego, te da su konvergencije znatnog anarhoidnog karaktera i kad se to dvoje spoji, teško organizatorima). Problem je riješen od samih sudionika/ca na način da su oni iskusniji u Konvergencijama, preuzeli samoinicijativno pojedine obaveze, te se radilo i sa open space metodom (http://en.wikipedia.org/wiki/Open_Space_Technology). Svi zainteresirani za open space okupili su se u jednoj od 3 prekrasnih geodezijskih kupola, nalik na svemirske postaje, koju su ljudi iz IPECa postavili za svrhu radionica i predavanja koje su se istovremeno održavale na četiri mjesta.

Geodezijska kupola

Ljudi su predlagali teme za radionice zapisujući ih na ceduljice, pa se u open space-u se tako našla i jedna cedulja sa tekstom „Let egos go“ (Pustimo naša ega), kao poželjnom temom radionice. Hvale vrijedna inicijativa rješavnja prije spomenutih napetosti u pokretu permakulture potekla je od seniora permakulturiste Scotta Pittmana iz SAD-a, koji je kroz radionicu „Slonovi u porcelanskom dućanu“ pozvao sudionike i sudionice da podijele svoju srdžbu i razmirice. Ratne sjekire su zakopane u IPEC-ovoj učionici na otvorenom ispod velikog stabla manga, gdje su svi „slonovi“ izredali svoje primjedbe i mišljenja te odustali od netrpljenja drugčijeg mišljenja (barem do sljedeće konvergencije J). Iz radionice se dalo zaključiti da do raskoraka uglavnom dolazi zbog različitih dubljih filozofskih tumačenja permakulture te različitih kriterija za metode i kvalitetu prijenosa znanja u permakulturi.

Omogućavanje života

Na Konvergenciji su predstavljeni permakulturni projekti iz Meksika, Kube, Brazila, Kambodže, središnje i južne Afrike, koji su, uz bliski Istok, Indiju, Nepal i Kolumbiju fokus permakulturnih projekata koji čine razliku između života i smrti, dok se u Europi i sjevernoj Americi radi permakulturni dizajn kako bi se smanjio ekološki otisak. Za razliku od Konvergencije u Hrvatskoj, u Brazilu je bilo mnogo predstavnika i predstavnica tzv. zemalja trećeg svijeta, zahvaljujući angažmanu i dobrovoljnim prilozima permakulturnih mreža po cijelom svijetu. Permakultura nosi najznačajnije rezultate na područjima koja su prošla najveće ratne i prirodne katastrofe i urušavanja političkih sustava. Permakulturni projekti uspostavljaju alternativne sustave razmjene roba i usluga, podučavaju organski uzgoj hrane za opskrbu lokalnog stanovništva i za prodaju, sakupljaju i primijenjuju tradicionalno sjemenje i znanje o medicini, izgrađuju kompostne zahode i osiguravaju pitku vodu, kako bi život između metaka gerilskih skupina i korumpirane vlasti tekao donekle normalnim tokom. Kao podrška afričkim projektima i afičkom permakulturnom pokretu, odlučeno je da će se sljedeća Konvergencija održati u travnju 2009. u Južnoafričkoj Republici i Malawiju.

Jedno od mnogih kulturnih zbivanja na IPC-u

Ronaldo Lee, Maya Indijanac iz Instituto Mesoamericano de Permacultura (IMAP) prezentirao je zanimljiv projekt koji se događa u Meksiku. Maya Indijance se ignorira kao živu kulturu, iako još uvijek postoji oko 8 milijuna nasljednika te drevne civilizacije na području američkog kontinenta. Ronaldo navodi permakulturu kao alat koji ponovo spaja ostatke znanja koje su naslijedili u jednu cjelinu, te kako bi se ljudi umjesto nasilju okretali spašavanju njihove kulture i oživljavanju starih znanja, uzgoju starih sorti voća, povrća i žitarica. Chiapas je pokrajina Meksika u kojem se još uvijek događaju nasilni sukobi urođenika i državne vlasti gdje je IMAP u 2000. kupio zemljište na kojem prakticiraju permakulturu i održavaju tečajeve permakulture za siromašne urođenike. Zemljište također daju na korištenje seljacima kako bi uzgajali vlastitu organsku hranu baziranu na tradicionalnim kulturama, osiguravajući time preživaljavanje.

Kaordijski organizacijski sustav

Kombinaciju kaosa i reda predstavila je Stella Strega Scoz iz Španjolske kao mogući organizacijski model za permakulturni pokret, pod nazivom kaordijski sustav. Ideja je da se koriste prednosti kaotičnog povezivanja i decentralizacije i uredne razmjene informacija u centraliziranom sustavu, što bi se objedinilo Wiki internet stranicom za cijeli permakulturni pokret, lociranom na http://permacultura.pbwiki.com/ . Dokument o kaordijskom dizajnu permakulturnih instituta može se skinuti na http://permacultureinstitute.pbwiki.com/f/0InstituteDesign.doc Mišljenja sam da je tako opsežan pokret kao što je permakultura vrlo teško organizirati iako ne i nemoguće. U Hrvatskoj je permakulturni pokret umotan u Mrežu ekosela Balkana (www.ekosela.org), koja uključuje 16 udruga sa područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Cilj Mreže je pomoći u uspostavi permakulturnih edukacijskih centara na području regije. Način funkcioniranja Mreže opisan je u publikaciji pod nazivom ’Mreže’ (na hrvatskom jeziku) koja se može preuzeti na http://www.ekosela.org/modules/mydownloads/visit.php?cid=4&lid=16 .

Ulaganje u održivost

Za razliku od većine svjetskih konvergencija, čiji se organizacijski izdaci računaju u milijunima, konvergencije permakulture oslanjaju se na lokalnu ekonomiju i lokalno proizvedenu, organsku hranu. Na konvergenciji u IPECu, umjesto hotelskog obroka iz zamrzivača i mikrovalne, uživali smo lokalno uzgojenu organsku hranu brižno spremljenu u IPECovoj kuhinji od žena i muškaraca iz obližnjeg mjesta Pirenópolis. Na taj način je participacija za konvergenciju, koja je iznosila 250US$ po osobi, služila za plaću lokalnim ljudima, potičući njihovu volju za organskim uzgojem i za permakulturu. Pa i ne samo to, već je ta gesta potakla i ponos na vlastitu kulturu, ponos na raznolikost. To je lijep primjer stvaranja pozitivne povratne sprege oduševljenja i usrećivanja - ukusna hrana od sretnih uzgajivača, kuhara i kuharica koja oduševljava i usrećuje goste, što opet potiče kuhare i kuharice na još kreativniju i ukusniju hranu, što je još veće zadovoljstvo gostima i tako to dok na kraju svi zajedno u euforiji ne nazdrave cachasom (kašasa), tradicionalnom brazilskom rakijom od šećerne trske sa puno šećera, limete i leda.

Dio kuharske ekipe

Rezultate probave nakon cachase i obilnih obroka kanalizacijske cijevi nisu uz mnogo zagađene pitke vode otplavile u Atlantik. Koristili smo kompostne zahode koji ne koriste vodu, već se „depozit“ zasipava piljevinom, koja je nastala kod piljenja drvene građe iz obližnje šume. U tim se kompostnim zahodima fekalije i urin, pomiješani sa papirom, tamponima i drugim organskim otpacima, kroz kompostiranje od godinu dana dobiva kompost, koji se opet koristi kao visoko kvalitetna prihrana u organskom uzgoju hrane. Na taj način problem postaje rješenje – više ljudi – više govna - više hrane J. (Za one skeptične – niti taj wc smrdi, niti ima muha, niti taj kompost ima čudan miris ili druge neugodnosti, jer mikroorganizmi znaju dobro obavljati svoj posao). Pitku vodu dobivali smo iz kišnice, filtrirane uz pomoć aktivnog ugljena. Za tuširanje je također služila kišnica sakupljena u velike ferocementne cisterne, grijane ’uradi sam’ solarnim kolektorima. Svatko je za sobom prao svoje suđe - sa sapunom izrađenim iz ostataka ulja iz kuhinje, alkohola, limuna i sode, a kao spužvu smo koristili lufu, buću nalik na krastavac, koja sušenjem postaje kao spužva, može se prati u stroju za pranje rublja, a kad dotraje, može se kompostirati. Voda od pranja navodnjavala je prekrasne začinske vrtove u blizini kuhinje, koji su oblikovani u obliku mandale, odnosno tzv. ključ gredice. Kako je lijepo zatvarati krug.

Tradicionalno spremljena organska lokalno uzgojena hrana

Nisu dolari ti koji pokreću revoluciju i smanjuju CO2 u zraku. Nisu to ni megalomanski obnovljivi energetski projekti, ni razni potpisani protokoli. Revolucija nastaje osmjehom kojeg upućujemo susjedima kad dajemo svoj organski pekmez od marelice sa vlastitom kaduljom i vlastitim limunom u zamjenu za prefinu tjesteninu koju su izradili. Ili kad biciklom vozimo svoje sadnice malina i kupina u grad u kojem se okreću male vjetroturbine u lijepim urbanim vrtovima na zgradama. Mala vjetroturbina je dovoljna za cijelu zgradu, jer njeni stanovnici dijele zajedničku kuhinju i jedan TV. Konvergencije permakukulture služe da nas utople prekrasnim stvarnim održivim projektima, za koje bi većina političara i aktivista rekla da bi nas koštali milijarde ili da su nemogući. Odgovornost je na nama. Brini za ljude, brini za Zemlju, ograniči svoju potrošnju resursa. Razmisli, revolucija ti je na dlanu.