Mogu li strahote koje je proživio 14-godišnji dječak Filip Š. iz Sesveta, koji će se još dugo oporavljati od posljedica brutalnog napada trojice maloljetnika, biti prekretnica nakon koje se u Hrvatskoj maloljetničko nasilje više neće tolerirati? Odgovor na ovo pitanje ovisit će umnogome o tome koliko će ozbiljno državne institucije, ali i roditelji, ukućani, susjedi, slučajni prolaznici, reagirati na nasilje koje vide, ili im ga netko prijavi.

Nesretni Filip tri je sata trpio premlaćivanje trojice agresivnih mladića kojima to nije bio prvi izgred, niti je njihova okolina na vrijeme poduzela sve što može da ih spriječi u nasilju. I dok se u javnosti raspravlja o tome trebaju li roditelji maloljetnih nasilnika plaćati novčane kazne od više desetaka tisuća kuna ili ići u zatvor ako zapuste svoju djecu do te mjere da ona divljački prebijaju svoje vršnjake, stručnjaci upozoravaju da nikakve sankcije prema nasilnicima, niti njihovim roditeljima, ne mogu postići ono što može rana i pravodobna reakcija društva na nasilno ponašanje. Pretučenom Filipu, koji je nakon tri sata iživljavanja završio potpuno izobličenog lica i teških duševnih trauma, kazne nasilnicima nisu toliko važne. Htio bi da mu se to nije nikad dogodilo.

Da se maloljetnici ne bi sve češće nalazili na stranicama crnih kronika, a nažalost i u bolnicama, pa i na osmrtnicama, potrebno je više raditi s roditeljima, a posebno s odgojnim i obrazovnim ustanovama, kako bi se poremećaji u ponašanju dovoljno rano primijetili i otklonili, upozorio je ovih dana ministar pravosuđa Ivan Šimonović. Predsjednik Ivo Josipović upro je prstom u sve: od roditeljskog doma, preko vrtića i škole, do socijalne službe i policije. Nitko od njih, poručio je, ne čini dovoljno da se nasilje među djecom na vrijeme zaustavi.

S ovim se stavom slažu i stručnjaci koji smatraju da je prevencija nasilja, i pravodobna reakcija svih, ključna da bi se zaustavio pogubni trend nasilja među djecom i mladima. Zakonske kazne, kažu, ne treba pooštravati.

Zakon o sudovima za mladež doživjet će određene promjene u okviru promjena kaznenog zakona, ali se kazne po svemu sudeći neće mijenjati. Prema postojećem zakonu, mlađim se maloljetnicima do 16 godina starosti mogu izreći samo odgojne mjere, a onima od 16 do 18 godina maksimalno pet godina maloljetničkog zatvora, odnosno do 10 godina za najteža djela poput ubojstva.

– Gledajući europsko pravo, kazne su vrlo slične, i svako zadiranje u taj dio protivilo bi se razmišljanjima struke, od edukacijsko-rehabilitacijske, do psihologa i pedagoga. Svi oni uvjereni su da bi strože kazne dale lošije rezultate, ili čak postigle kontraefekt – kaže Lana Peto Kujundžić, sutkinja za mladež Županijskog suda u Zagrebu.

Kaznena odgovornost roditelja po njenim riječima također postoji u kaznenom zakonu, a hoće li se mijenjati u smislu oštrijeg kažnjavanja roditelja nasilne djece, vidjet će se kad radna skupina koja radi na kaznenom zakonu, obavi taj posao. Peto Kujundžić, međutim, smatra da su postojeće kazne sasvim primjerene.

– Člankom 213 i 215. Kaznenog zakona predviđene su kazne za zanemarivanje i zlostavljanje djece i maloljetnika u obitelji, koje uključuju i slučajeve kad se dijete oda delikventnom ponašanju. DORH je temeljem ovih članaka vodio dosta postupaka protiv roditelja, a izrečene su i brojne kazne roditeljima – kaže sutkinja Peto Kujundžić.

Procesuiranje nasilnih maloljetnika i njihovih roditelja, po njenom je mišljenju dobro riješeno, no problem nastaje kad se nasilje ne prijavi. Šutnja ili »okretanje glave« pogoduju bujanju nasilja, jer se neprijavljeno maltretiranje ne kažnjava, a nasilnici ohrabruju na novo nasilje.

– Svi smo slabe karike. Problem je što nema međusobne povezanosti nadležnih službi ni na lokalnom ni na državnom nivou. Ne mislim da treba sugerirati drugome što da radi, ali zajedničke akcije pridonose boljem odrađivanju takvih slučajeva. Da smo umreženi, polučili bi bolje efekte, i dobili na brzini – kaže sutkinja Peto Kujundžić, te dodaje da kod djece i maloljetnika uzrečica po kojoj je pravda spora, ali dostižna, jednostavno ne vrijedi.

– Kad je o djeci riječ, pravda mora stići odmah. Kad netko ima 10 ili 15 godina, s njime se može postići ono što kad bude imao 25 godina više nećete moći postići – zaključuje naša sugovornica.

I socijalna skrb poziva da im se prijavi svaka, i najmanja, sumnja u nasilje, bilo da u njemu sudjeluju maloljetnici, bilo da su oni žrtve.

– Pogrešno je svaljivati odgovornost na državne institucije i sustave, dok se društvo prema nasilju odnosi indiferentno. Centar za socijalnu skrb ne može reagirati i ući u obitelj ako mu roditelj ne kaže da ima problema s djetetom, ili ako ne dobije dojavu od susjeda, škole ili policije – ističe Dorica Nikolić, državna tajnica u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi. Roditelj koji vidi da mu je dijete u vrtiću ili školi agresivno, upozorava ona, po zakonu je dužan reagirati na takvo ponašanje i potražiti stručnu pomoć. Ako se roditelj ne brine o djetetu, i ako se uzastopno ne odaziva na poziv učitelja, škola je dužna obavijestiti centar za socijalnu skrb. To se, međutim, često ne događa, tvrdi Nikolić, te zaključuje da je u odnosu prema nasilnoj djeci zakazalo čitavo društvo.

– Postali smo neosjetljivi za druge, više se ne pozdravljamo na ulici, ne razgovaramo u vlastitim domovima, pa tako i okrećemo glavu od nasilja. Roditelji često ne žele vidjeti da se tako nešto događa kod njihovog djeteta, tvrde kako im dijete »nije bolesno« i lakše će primiti da im dijete ima šum na srcu nego poremećaj u ponašanju – veli Nikolić.

Agresija se, veli ona, može lako prepoznati već u dječjem vrtiću: ako neko dijete grize sve oko sebe, jasno je da treba nešto poduzeti, a ako se u obitelji i u institucijama poput vrtića ili škole takve mjere poduzmu na vrijeme, izbjeći će se da dijete izraste u agresivnu ili problematičnu mladu osobu.

– Kazne za roditelje posve su primjerene, jer roditelj koji zanemaruje dijete može ostati bez djeteta i bez roditeljske skrbi. Pitanje je međutim koliko provodimo zakonske mjere, i prijavljujemo li nadležnim službama slučajeve nasilja ili zanemarivanja djeteta. Ako je neko dijete ili maloljetnik u ponoć na ulici, pitanje je što čekamo, i zašto to ne prijavimo. Kad bi im zaprijetili oduzimanjem roditeljske skrbi, razmislili bi što rade sa svojim djetetom – uvjerena je Dorica Nikolić.

Osim problema sa socijalnom službom, roditelji čije se maloljetno dijete zatekne vani kasno uvečer trebali bi možda ići i u neku vrstu škole za roditelje, mišljenja je psihologinja Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba.

– Nisam baš sigurna da roditelji snose sankcije zbog nebrige za djecu. Možda bi kazne za roditelje trebale biti konkretnije, pa bi se za takve možda mogla organizirati i škola za roditelje, u koju bi morali obavezno ići – veli Buljan Flander. (NL)