ZaMirNET
Vlaška 91, 2. kat
Tel: 01/ 4573 445
Tel/fax: 01/ 4573 457
urednistvo@zamirzine.net,
zamir@zamir.net

Srb na Srb Đurđa Knežević

Dok historičari ustaško-četničke škole nastoje sve reducirati na to koja je "zajednica" pretrpjela više žrtava od one druge, potiskuje se pamćenje o masovnom režimskom teroru koji je NDH provodila u zaleđu jadranske obale i otoka, koje je poklonila Italiji – upravo na Kordunu, u Lici i u istočnoj Hercegovini. Ako su se prve pobune i događale u etničkom ključu, povijesna poruka ustanka obilježenog u Srbu nije u vječnom održavanju etničkoga, nego u protivljenju etničkom teroru.

29 juli 2010

Prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Kada se međutim dometne i treći dio, vječno vraćanje istoga, to ponajbolje važi za Hrvate i Srbe, točnije za one među njima koji sebe, pa onda logično i one druge, vidi kao ustaše odnosno četnike. S koliko strasti i dalje uporno tamburaju u iste gusle i obadvije note, ponekim se junošama s obiju strana (golobradim ustašama i četnicima) čini da su i jedni i drugi tu od dolaska s avarsko-slavenskim hordama. Što po manirama koje su zadržali, a što zbog jezivog nepoznavanja ičega, a osobito povijesti. Za loše manire krivi su uglavnom roditelji i bliža okolina, a za ovo drugo - društvo, ali ne onako rasplinuto, kao ’svi mi’, već njegove institucije, država i njezina tijela. Dakako, prije svih ministarstva obrazovanja, kulture, ali i ostala, jer sva imaju bilo mehanizme utjecaja na društvo, barem na neke njegove segmente, bilo, ma koliko to komično zvučalo kad je hrvatska vlast u pitanju, obavezu da utječu obrazovanjem i informiranjem. I to ne bilo kako, već poštujući ustav i prihvaćene demokratske norme. Kad bi ovakva (tragi)komična vlast radila svoj posao i omogućila, dapače, insistirala na pisanju i podučavanju povijesti kritički, oslobođenu ideologija i politike, ne bismo se vječno vraćali istom, na isti način, istim mitovima, istim jezikom, čak istim strastima, samo s drugačijim predznakom. Kako u starom tako i u novom režimu. mukotrpno stvaranje ustanka onkraj etničkih osveta I cijela priča oko mjesta Srb i prve ustaničke puške, još iz onog i u ono vrijeme, ličila je više na mitove o Turcima i kuburama, te zahvaljujući ondašnjoj ideologiji i nije bilo jednostavno, svakako ne za običnog građanina, razabrati o čemu se tu zapravo radilo. Vladajuća ideologija insistirala je da su komunisti tu ipak imali presudno značenje, pa je tu i tome shodno i određivanje Srba kao mjesta početka antifašističkog ustanka imalo svoje utemeljenje. Koliko su komunisti imali doista presudno značenje, to je i tada i danas teško preciznije utvrditi, ali da su onako malobrojni ekvilibrirali između ustaškog terora, koji je srpsko stanovništvo u cjelini guralo ka suradnji s Talijanima, i četničkog pokreta koji je vješto koristio tragične posljedice ustaškog terora i paktirao sa Talijanima, to su svakako činjenice. Uostalom, inače distancirani i prividno nezainteresirani Talijani i Nijemci pokazuju interes i zabrinutost u vezi s ustankom tek kad se u njemu pojavljuju komunisti. Uvjeriti dva, zahvaljujući njihovim "elitama" dotad već dobrano zakrvljena naroda u potrebu da zajedno djeluju protiv stvarnog neprijatelja talijanskih fašista i njemačkih nacista – sigurno nije bio najlakši zadatak. U poslijeratno doba ustaše i četnici su uglavnom, točnije po doma, u okvirima Jugoslavije, mrgodno šutjeli. U emigraciji su si međutim dali maha i povijest se odjednom ukazala u sasvim drugom svjetlu. To jest u dva svjetla. Četnici su tvrdili da su oni organizirali ustanak protiv ustaškog terora nad Srbima i da komunjare s time veze nisu imale, dok su ustaše tvrdile da su četnici u stvari bili ti koji su vršili teror nad Hrvatima te su oni krenuli u obranu hrvatskog stanovništva. Sitna je razlika ta da ustaše priznaju da je tu malkice i bilo komunjara, ali to je u njihovoj minucioznoj historijskoj analizi svejedno, jer se ionako zna da su svi komunjare u stvari četnici i obrnuto. Svi ti naši historičari ustaško-četničke škole misle (uvjetno rečeno) da se povijest pokazuje i utvrđuje brojem i osobito brutalnošću svakog pojedinog zločina koji su oni drugi izvršili nad njima i njihovima. Za tu vrstu škole to su ujedno i jedine činjenice, a istovremeno i interpretacija. Barem je to jedino što od njih kao informaciju dobivamo, nešto kao: oni su pobili toliko i toliko nevine djece, spalili tri popa, jednog stavili na ražanj, neku ženu zaklali, nekome raskolili lubanju toljagom… Čak niti nema razloga da im se obama ne vjeruje, na žalost, na strašno veliku neopisivu žalost. Ostajući pri toj historijskoj metodi, prilično im je teško, da ne kažemo nemoguće nositi se s kontekstom u kojem se te grozne činjenice nalaze i u kojem, odnosno iz kojega su proizašle. Lugarsku ravnodušnost (prema vicu o javnom djelatniku kojem dojadi da mu čine štetu po šumi te iz nje istjera ustaše, četnike i partizane) Joze Tomasevicha ne trpi niti jedna strana, a osobito ne prve dvije. O tim danima i događajima on u knjizi Četnici u drugom svjetskom ratu (izdanje Liber, Zagreb 1979.) piše ovako: "Ono što se dogodilo bilo je ukratko slijedeće: 20. maja, dva dana nakon potpisivanja rimskih ugovora između Italije i NDH [za one kojima je povijest ostala nepoznanica, tim su ugovorima Pavelić i ustaše predali hrvatsku obalu i otoke u vlasništvo Italije - Đ.K.], Talijani su upravu istočne Hercegovine predali vlastima NDH, iako nisu odmah povukli svoje garnizone. Nova vlast je odmah počela postavljati predsjednike općina i činovnike te formirati lokalne ustaške jedinice, dovlačeći nekoliko stotina žandara, domobrana i ustaša da bi se održao red. … Novi su ljudi smjesta počeli konsolidirati svoju vlast raspirivanjem mržnje prema srpskom stanovništvu, kojeg je bilo oko tri četvrtine od ukupnog broja stanovnika. U nekoliko gradova i sela 1. juna došlo je do strijeljanja Srba, a mnoge radnje koje su imali srpski trgovci i obrtnici prigrabljene su pod različitim izgovorima. Dva dana kasnije bilo je nekih pokušaja da se Srbi osvete oružjem; ta su sela ustaše popalili i pri tom vršili masovna strijeljanja, tako da je nasilje samo raslo." (str. 127) Tomasevich se čak uopće ne bavi Srbom ili bilo kojim mjestom posebno, kao mjestom početka ustanka, već govori o cijelom tom području: istočnoj Hercegovini i uopće cijelom tom području ’tromeđe’ Like, Bosne i Dalmacije na kojem je ustanak izbio, te zaključuje: "Ne treba sumnjati da je ustanak u istočnoj Hercegovini bio spontani, neorganizirani prolom i da je kao takav bio osuđen na brzo gašenje. Treba naglasiti da niti Mihailovićevi četnici niti vodstvo KPJ nisu imali ništa sa tim preuranjenim ustankom, usprkos izvještaju vojnih vlasti NDH i kasnije raznih jugoslavenskih autora da su pobunjeničke grupe išle sa crvenim zastavama. To se više zbilo kao kulminacija mnogih zadjevica i sličnih uvjeta – ustaškog terora, mržnje pomiješane sa strahom od novog režima… te u izvjesnoj mjeri i na vijest o napadu na Sovjetski Savez." tolerirani teror i patronat okupatora Tomasevichu se može osporiti neka tumačenja, no teško je osporiti informacije koje je prikupio istražujući brojne dokumente svih sukobljenih strana. Jednako kao što se na dokumentima naradila i Fikreta Jelić Butić i napisala monografiju Četnici u Hrvatskoj 1941-45. Minucioznim pregledom talijanskih, njemačkih, endehazijskih, tj, ustaških, te četničkih i partizanskih izvora, za prosječno inteligentnog čitača postaje razvidno da su, u cijeloj toj situaciji, NDH i ustaše predale (čak ne i prodale) obalu i otoke Talijanima, a da na područjima koja su im ostala u zaleđu, u Lici i Kordunu ili onima koja su im talijanskom darovnicom pripala u istočnoj Hercegovini, provode najstrašniji teror protiv nehrvatskog stanovništva (srpskog ponajvećma, i židovskog, koliko ga je tu bilo). Pa niti tu nisu suvereni (u ovom slučaju na sreću), jer ispade da su talijanski fašisti kao okupatori imali više milosti za domaće stanovništvo nego oni koji su odavno tu živjeli jedni kraj drugih. Istina, ta empatija nije bila znak civiliziranosti, već interesa Italije prije svega da ne ratuje više od nužnoga. Kaže talijanski general Dalmazzo da bi bilo najbolje za talijanske trupe da se povuku iz Druge zone i "puste da se borba odvija među zainteresiranima". Odnosno, kako i sami ustaški izvori nedvosmisleno govore (Izvještaj komande oružničke pukovnije za Knin, vidi F. J. Butić, str. 38 bilješka 32), da usprkos predaji tog teritorija NDH, putem zaštite i održavanja dobrih odnosa sa Srbima, Talijani zadrže svoje pozicije i utjecaj. Žali se naime izvor da pobunjenici drže svu vlast a da su čak "… oko Knina i između Knina i Kosova na visokim stubovima i na uočljivim mjestima mještani istakli talijansku zastavu po nagovoru Talijana, od kojih su zastave i dobili". Srbi su pak s druge strane, no ne onaj siromašni puk nad kojim je teror uglavnom provođen, i sami imali ’elitu’ kojoj je fašistički okupator bio draži, neusporedivo prihvatljiviji sugovornik, svakako jedini prihvatljiv ukoliko bi kao druga mogućnost bili antifašisti u liku partizana i KPJ. Uglavnom, te odurne, brutalnom silom nametnute ’elite’ dvaju naroda, ustaše i četnici ostat će, ako je do istine u nacionalnim povijestima samo, i to s nacionalnog aspekta gledano, kao najobičnije izdajice, ubojice i teroristi. Ukratko, ljudski ološ. kada ćemo se osloboditi prošlosti? Ostaje nakon ovoga dakako mnogo više pitanja nego odgovora. Svakako manje njih upućeno je prošlosti, i njima neka se uglavnom, ali ne isključivo bave historičari. I bez ideološko političkog upliva, to jest pritisaka vlasti. Današnjica je zanimljivija, radi budućnosti, pa onda i pitanja pripadaju ovom vremenu, cijelom društvu i, ponovo, ovoj vlasti i tome što (ne) čini da se glupost, od one gore vrste, krvoločna glupost ne perpetuira. Kakvi su nam školski programi povijesti, kakvi udžbenici, kakvu dodatnu izobrazbu prolaze nastavnici koji je predaju, koliko se ulaže u izvanškolsko obrazovanje omladine (dobro bi bilo razmotriti primjere Njemačke, no to je za neki drugi tekst)? Ili pitanje zašto Srb? Jednostavno zato što je u danim okolnostima to odakle je sve krenulo u stvari posve svejedno. Muka od terora, prije svega ustaša nad Srbima, pa potom i općeg terora četničkog, talijanskog, svih nad svakim, ionako je provalila spontano i na širem području, i moglo je za kasnije obilježavanje biti izabrano bilo koje mjesto. To što su se vlasti poslije rata odlučile baš za Srb možda i nije bilo najsretnije rješenje, ali nakon eto 69 godina intervenirati u tu odluku opet nas dovodi u situaciju u kakvoj se narodi na ovom području izgleda najučestalije nađu. Onu u kojoj se jedva naviknemo na ime trga ili ulice u kojoj živimo, a već je dobila neko drugo ime, rušimo spomenike kao da smo u njima bogatiji od Rima, rađamo se u jednoj državi, živimo u drugoj a velike su šanse da ćemo umrijeti u trećoj. Još ako bude sreće da smrt bude relativno prirodna. Da je stvar s ovakvim dobro okamenjenim zabludama opasna, govore ne samo musavi bojovnici minornih desničarskih partija koji bi jurišali s Srbom (Danielom, vođom HSP-a) na Srb. Da je loše, govore i stranice Wikipedije na hrvatskom. U natuknici o Srbu ponavlja se ono s početka teksta, vječno isto, svi su Srbi četnici, samo su oni klali i zulume činili, Hrvati su bili svi nevini i stradali od četnika, a komunisti koji su se tu petljali u stvari su isti ti četnici… Što je radila inače prilično brojna redakcija Wikipedije za Hrvatsku ne znam, a bit će da ne znaju niti oni. Smatrali su očigledno da je objavljivanjem tako jednostranog teksta uz referiranje na "Gorana Jurišića, voditelja Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma" njihov posao završen. Tog praga neznanja i neosjetljivosti treba se jako, jako bojati. (foto: Zrinka Korljan)

komentiraj Pocetna stranica »»

Komentari

• Srb na Srb
  30 juli 2010 12:42

  Čitajući komentare na slične članke u drugim medijima, ostao sam zaprepašten činjenicom da komentatori uglavnom broje i spominju samo žrtve među Hrvatima. Ovih drugih kao da nije bilo. I kao da nisu bili starci, žene i djeca.... Kao da čovjek nije čovjek ako nije Hrvat.

  Nije mi namjera braniti nikoga tko je počinio zločin ali me stvarno zapanjuje ta neljudskost.... Za vrijeme nacizma se također žrtvama u konc logorima odricala ljudskost - oni nisu bili ljudi, njihove patnje nisu imale značaja, oni nisu vrijedili baš ništa - u očima krvnika.

  Mogao bih se složiti s prosvjednicima da je datum nesretno odabran. Ne mogu se složiti s izjednačavanjem partizana i četnika jer to nije naprosto istina. I nikako se ne mogu složiti s jednostranim prikazom stradanja ljudi na tom području. To je falsificiranje povijesti i postavljanje temelja za nove sukobe. Tako nešto može poželjeti samo pokvaren ili bolestan um. Doduše, može i jednostavno biti riječ o gluposti i primitivizmu čega na ovim prostorima ne nedostaje.

  • marko smiljanić, 5 august 2010 23:12

    U kojim si to medijima čitao članke ? Baš bih volio znati ...

    Ukoliko te zanima stvarna povijesna istina lako j emožeš provjeriti jer na može samo tako ispariti ni činjenica ni uspomena na 300 poklanih hodočasnika ni uništenje čitavog jednog hrvatskog sela ... Sve civila

  Odgovor

• Srb na Srb
  x, 31 juli 2010 17:03
  Velikosrbi i srbokomunisti ne mogu smislit nikakvu hrvatsku državu! Nedavno je u nakladi Hrvatskog instituta za povijest i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, izašla izuzetno važna knjiga: "Rat protiv Hrvatske / 1991. - 1995. / Velikosrpski projekti od ideje do realizacije", autora Mirka Valentića. Svaki zločin je zločin, ali se zna da je agresor imperijalna velikosrpska, srbokomunistička ideologija, a žrtva hrvatska država.
  • srđan dvornik, 1 august 2010 07:24
    "svaki zločin je zločin", ali je ljudima čija je vizura ograničena kolektivizmom pred očima samo ’skupna’ (jasno, nacionalna) žrtva i agresor. baš ih briga što i napadnuta strana može činiti zločine (pa smo se i u Hrvatskoj osvjedočili o tome). osim toga, kakve veze ima rat 1991.-95. s ustaškim terorom 1941.-45., tadašnjim hrvatsko-srpskim klanjima i ustankom protiv toga? ima veze samo za one kojima je vječan jedino nacionalistički antagonizam (kako, uostalom, i piše na početku ove kolumne)
  • x, 1 august 2010 17:03
    Ovo je naravno, predvidljivo podmetanje. Kao, "zamjerate" mi ograničeni nacionalistički kolektivizam?! ( nacionalizam i šovinizam treba razlikovati! ). Moj stav nije sa pozicija nikakvih kolektivizama, i nebitno je jesam li Hrvat ili ne. Radi se o logičnom i etičkom principu. Podmećete mi da me baš briga da i napadnuta strana može činiti zločine?! Naravno, da se u ratu događaju zločini, ali nije isto ratni zločin i zločin u ratu. Međutim, svaki zločin je zločin, i samo lud čovjek može biti protiv toga. Ne može se izjednačit velikosrpski agresor i hrvatska država, kao što to putem specijalnog rata rade mrzitelji hrvatske države. Knjiga "Rat protiv hrvatske...", ne bavi se samo agresijom na Hrvatsku 1991.-1995., već donosi odličan prikaz velikosrpskog imperijalizma stoljećima prije. Taj zločinački imperijalizam kulminirao je u jugoslavijama i u agresiji na hrvatsku državu 1991.-1995. Pročitajte odličan članak Tihomira Dujmovića: "Ustanak u Srbu ne može se odvojiti od pokolja u Boričevcu". (Večernji list / 31. 7. 2010.). Članak se može pročitati na Večernjakovom portalu u rubrici "Kolumne".
  • Ilija, 1 august 2010 20:21
    Na Baniji, Lici, Kordunu većinu partizana su činili Srbi. Hrvatsku kao anti-fasističku pobednicu na kraju rata su, logički mojoj prvoj tvrdnji, izgurali najvećim delom Srbi. Živim u Sremskoj Mitrovici, gradu u kome su većinom ustaše potpomognute Nemcima, streljale na hiljade nedužnih ljudi. Stoga, ako Hrvati žele biti anti-fašistička država trebaju priznati žrtve i doprinos Srba, i distancirati se od ustaštva i domobranstva. Ne pišem ovo kao četnik ili nacionalista, već kao čovek koji je izgubio od ustaškog noža puno rodbine i u Jasenovcu i po mitrovačkim grobljima.
  • srđan dvornik, 1 august 2010 21:07
    ako anonimni ili anonimna "x" misli da je ona/on ovdje sugovornik/ca, vara se. to što sam napisao o izrečenom (nacionalističkom - jer mu je konstanta nacionalna država i zajednica kao subjekt i vrijednost) stavu stoji i dalje

  Odgovor

• Srb na Srb
  2 august 2010 11:31
  Jedno jedino pitanje za autoricu: tko je, i zašto, ubio Marka Oreškovića Krntiju?
  • 2 august 2010 12:22

    sve to skupa nije baš tako crno bijelo. bez obzira na uniformu, da li će netko postati ratni zločinac, odlučuje savjest i karakter. ili nedostatak istog.

    u ratovima ljudi često budu mobilizirani bez da ih se išta o tome pita. vjerujem da bi velika većina najradije uzgajala salatu ili se bavila nečim drugim, samo ne ratovanjem. no, kad ne možeš od rata pobjeći, onda jedino što možeš je voditi računa da u tom bezumlju ostaneš čovjekom koliko je to moguće.

    moj djed je u II s.r. bio domobran. kako je bio obrazovan i relativno poznat, imenovan je zamjenikom zatvora u kojem su bili zatočeni i strijeljani partizani. nije to želio i tražio, a zbog svoje obiteljske situacije, nije to mogao odbiti. nakon rata, kada je zagreb oslobođen, nije mu se ništa dogodilo. nije smatran ratnim zločincem iako je nosio uniformu neprijateljske vojske. zašto? zato što je iz tog zatvora, između ostalih, spasio obitelj jednog narodnog heroja. oni se toga i danas sjećaju.

  • 4 august 2010 08:21
    Odgovora nema, pa ću ga dati ja: Oreškovića su ubili četnici, koji su, nažalost, bili većina među ustanicima, a sve skupa nije imalo mnogo veze s antifašizmom. Čak upravo suprotno, logistički i politički sponzor ustanika je bila - fašistička Italija.
  • 4 august 2010 11:47
    jeste, neko vrijeme. ali ne svih ustanika. da je u to vrijeme bilo svega i da ustanici nisu bili jedinstveni niti po ciljevima, niti po etničkoj pripadnosti, to je poznato. no tijekom vremena su se stvari razjasnile - tko je tko i tko čemu teži.
  • 5 august 2010 11:18

    Evo još jednog pitanja: kako je moguće pričati o antifašizmu, a tolerirati četnike i njihove zločine?

    I odmah odgovor: nikako. Pravi, čisti, neokaljani antifašistički ustanak počeo je u Brezovici, a događaji u Srbu i okolici su povijesna sramota. Kao i svi oni koji ih slave.

  • 5 august 2010 16:33

    moguće je pričati o antifašizmu i pri tome ne slaviti četnike. mene zapanjuje da se komentatori većinom referiraju na žrtve hrvate ali se prave kao da ne postoje žrtve srbi. i još su oni stradali prije hrvata. i nisu ih pobili marsovci.

    mislim na područje like i mislim na civile. time ne želim opravdavati nikoga. smeta me samo što se nastoji partizanski pokret prikazati kao isključivo hrvatski , kao da srbi nisu u njemu sudjelovali. niti su svi srbi bili četnici, niti su svi hrvati bili ustaše. niti su svi (srbi, hrvati i ostali) bili partizani. bilo je raznih frakcija i zločina na obje strane. ne bi antifašizam kao ideju i u osnovi progresivan pokret trebalo brkati sa zločinima bilo četnika, bilo ustaša, bilo samih partizana.

    i molim pojašnjenje. je li u ovoj priči o ustanku u srbu problem datum ili je problem što se srbi smatraju ustanicima, partizanima ili je problem naprosto što su to srbi, pa onda hrvati moraju kontrirati noseći crne uniforme? što je zapravo problem?

  • marko smiljanić, 5 august 2010 23:22

    Zanimljiv je taj ’’attifašistički ustanak’’ koji su financirali fašisti ...

    Prije 2. svj. rata bila je jugoslavija koja je zlostavljala ne samo Hrvate nego i druge nesrpske narode na ovim prostorima ... NDH odnosno pokret ustaški nastao je kao odgovor na taj teror ...

    Ovo četnikovanje u Srbu loše je i za Srbe same jer ih udaljava od puta u realnu integraciju hrvatskog društva i huška u nove avanture koje su ih i dovele do čega su ih dovele ..

  Odgovor

• Srb na Srb
  6 august 2010 07:25

  Evo ti pojašnjenja: problem je tome što se 27. 07. slavi datum kad nisu pobijeni vojnici, nego *civili*.

  Je li ti konačno jasno? Bez nacionalnosti, ideologije i politike.

  • 6 august 2010 10:39
    to sa datumom je sada jasno.

  Odgovor

• Srb na Srb
  Balad, 8 august 2010 17:55

  Boj žaba i miševa dobile rode i mačke (in memoriam milanoidima)

  Što se „istrage vaše ili naše“ tiče – jasno ste u praksi pokazali, i jedni i drugi (hrvatski i srpski kreteni) koji vam je intelektualni credo. Kretenski Hrvati (a to je samo podskup svih Hrvata!) lijepo su to primjenili u NDH, a i dan-danas su gledali da puno ne zaostanu za kretenskim Srbima (podskupom svih Srba). Sad, kakav je rezultat – izražen leševima i ostalim ruinama – ostavljam „sportskim komentatorima“ obje spomenute strane. Samo je maloumnicima velika nepoznanica - zašto su se partizani nastojali riješiti takve bagre.

  (usput, u Bleiburgu – točnije, „križnom putu“ – pobijeni su i Srbi a ne samo Hrvati. Inače, zadivljujuća su tvoja zapažanja o nekakvim SRBOčetnicima – valjda da ih razlikujemo od HRVOčetnika ili ANGLOčetnika. Tvoja logika fenomenalno radi u otkrivanju suštine stvari. Mora da postoje i HRVOustaše te SRBOustaše, samo to povijesna znanost još nije detektirala)

  Vaši ratovi jako liče na Homerov „Rat žaba i miševa“ samo im je formalni razlog (na koji ste pecali „bogobojazne duše“) mnogo prozaičniji i smiješniji. Dok su se žabe i miševi sukobili oko poginulog mišjeg princa, vi ste se klali oko jednog slova – naime, jeste li OPSJEDNUTI ili OPSEDNUTI. Mogli bi ih nazvati ratovima seljačina – Era i Vlaha (isprika seljacima - seljak i seljačina ne znači isto – kao i poštenim Vlasima te Hercegovcima) koji su iz opanaka upali među kompjutore pa se pobili oko „suštine“ stvari – piše li se KOMPJUTOR ili KOMPJUTER.

  A kako se ustvari dobro razumijete, svjedoči spomenuti credo za koji vam nije potreban prevoditelj, baš kao ni u svakodnevnom životu (ni u filmovima koje su glupi Hrvati - još jedan podskup – pokušali titlovati, dok im iz guzice u mozak nije došlo da time sami sebe čine smiješnima). Kad vam je Krleža objasnio da govorite jednim te istim jezikom, koji Hrvati zovu – hrvatskim a Srbi – srpskim, pa kada mu je dano jedinstveno ime, hrvatskosrpski odnosno srpskohrvatski, odmah ste se zavadili oko prioriteta pridjeva u nazivlju.

  Odbacujete svoje najbolj sinove i kćeri; Radmana (ne pripuštate ga u HAZU kao ni Đikića), Supeka se više ni ne sjećate, Krležine pouke ismijavate, Matvejevića sudite, Lovrićku, Ivekovićku, Drakulićku, Kesićku i Ugrešićku, proglašavate „vješticama iz Ria“,…jer misao vodilja vam je „istraga“. Glede toga, dete malecno (po umu, mada sam ti time još i komplimentirao), nije Pusić prebio tebe, nego „ti“ Pusića; nije Matvejević sudio tebe nego „ti“ Matvejevića, nisu oni pisali fašistoidne poruke pred tvojim vratima no „ti“ pred njihovima,…, dakle – zaista pokazujete lijepi „istragalački“ mentalitet. Naravno, sada ćeš početi lajati duboke misli tipa: „A Srbi su…“, samo, zatvori njušku – govorim o kretenskim Hrvatima, ne o Srbima. No, psu je to teško razumljivo – on uvijek laje na druge, nikada na svoje gazde. Njima se umiljava.

  Kapitalizam ti je, dečec dragi, truli i neljudski sistem , ali i na tom Zapadu točno znaju (a posebice najnapredniji među njima) tko je i kakvu ulogu igrao u vašim „ratovima žaba i miševa“ – od II svjetskog rata do danas. Oni točno - za razliku od vas, intelektualne nedonoščadi - razlikuju pozitivne i negativne strane, kako Srba tako i Hrvata, te njihovih vođa. Što jadnicima tvog tipa, kojima je vrhunski domet vršljanje po Wikipediji, nije u intelektualnom dosegu.

  Demokracija (skoro) svakome omogućava da se glasa, ali u toj kakofoniji zvukova ozbiljni ljudi razlikuju tko laje a tko smisleno govori. Tko je pas, a tko – čovjek. Ti si osuđen na iščeznuće bez traga (i tvoji potomci će te se sramiti. Već danas si relikt prošlosti, samo to ne shvaćaš), a Supek, Matvejević, Drakulička, Pusić, Radman, Primorac, Đikić, Ugrešička … na trajanje. Po svom djelu i humanizmu. Ipak, glede tvrdoglave upornosti i prilježnosti kojom lupetaš gluposti, zaslužuješ priznanje. Stoga ti ga i, čisto formalno, dodjeljujem – „Orden zvijezde blentokrake s kukastim križem“. Nosi ga na svoj ponos i diku. Posebno kad završiš među onima, svojim sumišljenicima, s kojima ćeš moći ravnopravno pričati i koji će te ozbiljno shvatiti.

  Negdje u Vrapču.

  Odgovor

• Srb na Srb
  Balad, 9 august 2010 17:49

  Boj žaba i miševa dobile rode i mačke – rasplet

  Znam, znam – ne možete nikako odgonetnuti tko su bile rode i mačke, te zašto su dobile rat između žaba i miševa? Počnimo odostrag’:

  Jer su preparirale blentave žabe i miševe da se međusobno bore za „više“ ciljeve. I dok su se sitni vodozemci i glodavci, u ekstazi međusobno tamanili, šefovi su potiho provodili svoje skrivene planove. Pa kad su se, što živi a što poluživi žabeki i mišeki vratili iz rata, našavši svoja opustošena gnijezda, jedan ih je mačkorodac utješio: „Sad imate svoju Srbvatsku!“. „Ali, gdje su nam domovi, tvornice, radna mjesta,…?“ – zagrajaše mišožabci. „Što niste bolje čuvali svoju imovinu! – odvrati im dobro potkoženi mačkorodac. „Prokleti lopovi, pokrali ste nas dok smo mi ratovali!“ – povikaše (ne baš mnogo) inteligentniji vodozemci. „Tko je jamio – jamio je! Što sad radite tolike probleme oko ove sitnice u svojoj slobodnoj Srbvatskoj, umjesto da slavite što ste se konačno riješili višedesetljetnog mraka?“ – mijauknu im s visine rodine noge, drugom ćešući masne brkove i šeretski mašući repom, onaj usaljeni mačkorodac.

  Sve je to promatrao mudri, slijepi Homer (Simpson), pa će: „Bolan, bre, ta ovi su još ćoraviji od mene! To vrijedi zabilježiti za buduće generacije kao povijesnu pouku.“ I dok je on pisao (dobro, dobro – diktirao svome tajniku) pouke za budućnost kojih se spomenute buduće generacije neće ni sjećati, žabe i miševi počeše u očaju kreketati i cijukati širom jedne…uuups… nekoliko zemalja na brdovitom Balkanu.

  Krekeću još i danas. Jedino što ih tu i tamo utješi je, što ipak imaju svoje bare i rupe u kojima smiju glasno kreketati i cijukati. Uz dozvolu i blagoslov roda i mačaka, dakako!

  • 10 august 2010 12:08
    da. onaj tko se nije u stanju obračunati s lopovima iz vlastitih redova koji su opljačkali državnu imovinu i time i sve nas, usudit će se napadati starčeke, ove ili one, prozivati iz za zločine iz daleko dalje prošlosti od ove nedavne i pri tome će se osjećati močno.

  Odgovor