Od 2000. do 2008. trajalo je zlatno razdoblje hrvatskog izdavaštva. Prije točno godinu dana počela se osjećati kriza koja se do listopada pokazivala kao stagnacija, a od tada imamo dramatične padove, preko 30 posto prometa.

Izdavači su u ozbiljnim problemima ne samo s likvidnošću, nego i što se tiče solventnosti te je drastično smanjen broj novih naslova. Prijašnjih godina bi u knjižare dolazilo sve skupa oko tri do tri i pol tisuće novih naslova, a ove godine je do sada izdano svega šest stotina, znači u ovoj godini bit će izdano maksimalno dvije tisuće naslova. Doći će skoro do prepolavljanja opsega posla koji smo imali proteklih godina – rekordni obrtaj novca unutar branše prelazio je 1,2 milijarde kuna. No od toga je bilo 440 milijuna proračunskog novca kojim je država kupovala udžbenike za škole, te nekih 110 milijuna kuna namijenjenih potporama i otkupu za knjižnice, koje su jedan od najvećih kupaca.

Sada je država odustala od kupnje udžbenika, a drugi fondovi su jako smanjeni, potpore nisu isplaćene niti za 2008. i 2009. godinu, bit će tek ove godine, ali umanjene za preko 70 posto. Osim toga, prodaja na tržištu pala je između 30 i 50 posto, što su ogromne brojke. S obzirom na trajanje, ova kriza mogla bi postati depresija s dugotrajnim posljedicama, a ne samo recesija. I dalje se obaraju rekordi po pitanju niskih prometa knjiga. Jedan dio izdavača pokušava povećati promet kroz druge kanale, kao što su knjige od 19 kuna koje se prodaju po supermarketima. Dugoročno, to je štetno za cijelu djelatnost.

O mogućim posljedicama: Mali i srednji izdavači, pogotovo oni koji su radili manje komercijalnu i znanstvenu produkciju, mogli bi imati fatalne posljedice. Odustat će se od velikog broja naslova, a jedan dio ljudi ostat će bez posla i izaći iz branše. Nije prvi put da se događa tako nešto, no trebat će vremena da se obnove postojeće ili otvore nove izdavačke kuće. Pitanje je da li će kriza biti fatalna za knjižarske lance kao što su VBZ, Profil ili Mozaik, koji drže najveći dio prodaje te koji su prethodnih godina utrostručili kvadraturu svojih knjižara. U velikim su problemima po pitanju nelikvidnosti, sve skupa izraslo je na balonu sigurnog proračunskog novca kojeg više nema. Ne vjerujem da postoji i jedna knjižara koja je trenutačno solventna. Knjižare će morati širiti svoju multimedijalnu ponudu, jer nije moguće opstajati sa starim naslovima, a novih je mnogo manje. Ovo je niskoprofitabilan posao i pad od 10 do 15 posto prodaje može biti fatalan, a kamoli od 30 ili 40 posto. Nakon 30. rujna znat ćemo da li je kriza dotakla dno i slijedi oporavak - za što još nema ni jednog znaka, ili će biti još gore te će doći do daljnjeg smanjenja obujma poslovanja i kupovne moći ljudi. Knjiga nije najnužniji mogući proizvod u egzistencijalnom smislu; kad ljudi ostanu bez novca sigurno ne kupuju knjige.

O kioscima, "megastoreovima" i knjižarama: U proteklom periodu broj kvadrata knjižara je barem utrostručen, u čemu prednjače Profil, Mozaik knjiga, Algoritam i još neki. No, nije drastično porastao prostor za prodaju svih knjiga; koncept megastorea usmjeren je na onih 10 - 20 posto produkcije koji čine 80 posto prometa. Ne ide se za knjižarama kao mjestima koja su kulturno bitna, nego kao ekonomski isplativima. Shopping centri i kiosci su pogubni jer odvlače ljude od toga da uopće ulaze u knjižare, koje su nužna mjesta za prodaju nekomercijalnih knjiga.

O uvođenju jedinstvene cijene knjige: To nije zakon, nego samo pravilnik koji ništa drastično ne mijenja, premda je guran kao velika stvar. Zapravo je potvrđivao sustav koji je postojao i prije, a uveden je pod strahom od novih kanala prodaje kao što su kiosci, kako bi se spriječilo da se knjige rasprodaje po jako niskim cijenama.

O politici knjige koju (ne) vodi Ministarstvo: Politika knjige uopće ne postoji, tu su samo procedure naslijeđene iz prijašnjih razdoblja. Sve se svodi na komisiju od sedam ljudi koji biraju naslove koje će podupirati te sufinanciranje otkupa knjiga u knjižnicama. To je katastrofa, a ne politika knjige. Sve pozitivno desilo se usprkos Ministarstvu - ne vodeći politiku, ono pogoduje velikim izdavačima kod kojih je završilo 90 posto enormne svote novca namijenjene udžbenicima.

O hrvatskim izdavačima na srpskom tržištu: Do 2000. bilo je nemoguće trgovati bilo čime, a kamoli knjigama. Do 2003. postojale su specijalne kontrole naslijeđene iz Jugoslavije kako bi se kontroliralo emigrantsku literaturu. Sada nema nikakvih prepreka, no koliko god govorili istim jezikom, razlikuju se standardi pisanja. Ne može hrvatski izdavač tek tako ući na srpsko tržište, mora imati specifične naslove kako bi zauzeo ispražnjenu nišu. Ako želi prodati puno knjiga, one moraju biti na srpskom - znači, mora postati srpski izdavač. Druga mogućnost je da je riječ o knjigama hrvatskih autora. No, ako govorimo o bitnim segmentima tržišta - najkomercijalnijoj literaturi kao što su strani hitovi i dječja literatura, itekako će se naći tamošnji izdavač koji će ih napraviti.

O antikvarijatima: Na tom području imam preko petnaest godina iskustva. Situacije je sljedeća – kada su se 2004. pojavili novi kanali prodaje i psihološka cijena knjige od famoznih 29 kuna, antikvarijatima je drastično počela padati posjećenost. Svi antikvarijati u zemlji zajedno ne čine jedan posto prometa u branši, više su kulturno dobro no akumulacijski moment. Na životu ih je održavala trgovina rabljenim udžbenicima, no kako je njih država počela direktno otkupljivati, tijekom tri godine došli su do granice izdržljivosti i dobar dio antikvarijata je zatvoren. Povratak trgovine udžbenicima daje im solidnu perspektivu. (NL)