Bomba (srećom, samo verbalna) koju su pred nekoliko dana izbacili predstavnici inicijative Pravo na grad odjeknula je onako kako to u ovdašnjim medijima uglavnom ide: jednu su sumnju (u porijeklo Horvatinčićevog novca) već u naslovima pretvorili u tvrdnju o "mafiji", a jednu su činjenicu – da je Hypo-banka odlučila igrati po pravilima i insistirati na dokazima o valjanosti projekta – ostavili u drugom planu.

A bomba se skriva upravo iza tog ’dosadnog’ dijela priče. U njemu se od poduzetnika koji se hvali da grad spašava od zapuštene unutrašnjosti blokova, a ljude od nezaposlenosti, traži da crno na bijelo pokaže da se točno zna kuda će prolaziti ulazi i izlazi, podrazumijevajući da su prostori pravno čisti. Što, zna se, baš i nije tako – ni s ulazom za ljude ni s onim za automobile, odnosno ni sa zgradom na Preradovićevom ("Cvjetnom") trgu 5, niti s podrumskim prostorom ispod zgrade u Varšavskoj 6. Nije to sve, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će vlasnik grupe Hoto uvjeriti banku da je već uspio iznajmiti veliku većinu prostora još u gradnji i da ima love za ’matching’. I to sve po zakonu.

Kako će se bezobrazni poduzetnik razjasniti sa svojom željenom bankom-kreditoricom njegov je problem, i u tome nikakve senzacije nema. Ni prvi ni zadnji koji krene u gradnju pa skuplja papire. Bomba je u tome što i opet, umjesto državne i lokalne vlasti koja bi, kao, trebala provjeravati je li sve po pravu i postupku, ispada da su u tome mnogo angažiraniji i budniji privatni akteri. Svatko, doduše, iz svojih razloga, ali, eto, i banka i građani paze na pravila igre više od inspekcije, policije, tužilaštva i nadležnih ministarstava. Dok banka provjerava može li investitor zakonito prolaziti kroz zgrade pravno prijepornog vlasništva i je li to uredno zacrtano u projektu, a građanke i građani doslovnim grljenjem stabala sprečavaju sječu koja bi krajem prošlog januara bila krenula i bez obzira na nepravomoćnost dozvole, vlasti se drže kao da nisu odavde.

Da nešto nije u redu, moglo se vidjeti istog dana kada su Teo Celakoski i Tomislav Tomašević prošlog četvrtka održali press-konferenciju na otvorenom. Tada je jedan od zlosretnih neposrednih (da, upravo nepodnošljivo neposrednih) susjeda Horvatinčićevog rastućeg ’objekta’ odveo novinare iza ugla, u stan u Ilici 11, i pokazao im kako mu s dvorišne strane doslovce pred nosom, odmah ispred balkona, raste betonski bedem, koji će mu odnijeti i sunce i protok zraka. I njemu i mnogim drugima koji (još zakratko) gledaju na unutrašnjost bloka. Prema njegovom uvidu, do toga je došlo mimo projekta kakav je bio prezentiran stanarima koji imaju nesreću da žive tik uz nastajući spomenik bandićevskom shvaćanju ’javnog interesa’. Kada je napravljena promjena projekta? Tko ju je odobrio? To se ne zna, jer se građevinska inspekcija (zvuči poznato?) nije odazvala pozivu, policija se vadila na inspekciju, a javnom će tužilaštvu, pardon – državno odvjetništvu, trebati još nekoliko mjeseci ili godina, dok vuk ne pojede magare. Ipak, kad je stvar postala javna, oglasiše se iz Ministarstva zaštite (?) okoliša i još ponečega, da je inspekcija svoje odgledala i nikakvog zla vidjela nije.

I – gdje smo sad? Ovaj najnoviji znak samovolje i gaženja prema prifterskom cilju bez obzira na propise i procedure zapravo nije ništa novo. Kako je ZaMirZINE već objavio (Urša Raukar, "Plaćeni oglas" 28. 1. ove godine), još su na početku "u privatnom žiriju investitora sjedila tri člana tadašnjeg Poglavarstva Zagreba (Dakić, Fanjek, Kažimir), čiji su sektori direktno nadležni za realizaciju takvih projekata, a s privatne presice privatnog investitora Slavko Dakić najavljuje izmjene gradskih propisa za potrebe tog projekta". Iz tog je evidentnog (ali ne i sankcioniranog!) sukoba interesa uslijedio čitav niz pogodovanja investitoru u odlukama gradskih tijela, a ni ministarstva kulture odnosno zaštite (??) okoliša nisu prstom mrdnula da zaštite ’zaštićeno’ kulturno dobro i integritet prostora, što im inače jest u opisu radnog mjesta.

Projekt je pokazao ono što je tipično za ovdašnji ležeran odnos spram normi (uvijek s političkim pokrićem, da se ne lažemo) – odluka i zahvat u prostor dolaze prije sređivanja osnovnih pravnih pretpostavki. Tako se navodni javni interes, zbog kojega je Horvatinčićev projekt dobio prednost pred drugima, a Bandićeva gradska uprava na gradsku štetu odigrala skrivača s pravima prvokupa i koeficijentima izgrađenosti, zasnivao na neobičnoj vrednoti koja se sastojala u prolazu što bi ga se kroz blok probilo od Cvjetnog trga do Gundulićeve ulice. Sporedna sitnica koja se sastojala u stjecanju prava nad zgradom što tvori zapadnu stranu bloka (Stomatološki fakultet, koji kontrolira ’izlaz’ na Gundulićevu) smatrana je valjda nečim što će se, usput i naknadno, riješiti u čas posla. A kad se pokazalo da je veliki investitor-vizionar pravio račun bez krčmara, gradske su vlasti mirno prešle preko pitanja: što je uopće ostalo od javnog interesa?, i punudile izlaz za nuždu, žrtvujući ne samo javnu površinu, nego i komad ionako oskudne pješačke zone.

Ostalo je (kratka, friška) povijest Varšavske ulice.

Investitor sada maše ’važećom’ dozvolom i prijeti zatečenoj Gradskoj skupštini odštetom za troškove obavljenih radova i moguće neostvarene investicije, a pravo pitanje leži u tome je li on sve to uopće dobio valjanim postupkom. Ako laže koza, ne laže rog, a roščići već vire kojegdje: istureni "zub" betonskog zida kao šaka u oko obitelji Božičević (pogledati u "Horvatinčićevi bauštelci zazidali balkon stanara"); transformatorska instalacija na ulici, na mjestu za koje je HEP uskratio dozvolu, pa potom mimo Detaljnog plana uređenja premještena unutar bloka; nakana prokopavanja rampe za ulaz u nesuđenu garažu, koja bi trebala podzemno voditi kroz prostor ispod zgrade u Varšavskoj 6 koji je ostao u privatnom vlasništvu; ponašanje kao da je i izlaz na Cvjetni trg pravno raščišćen. I, na kraju, ono što je konačno izazvalo građane da kažu "dosta!": pokušaj početka radova u Varšavskoj u januaru, kao da nije još trajao rok za žalbe stanara i kao da su već (negativno) riješene.

Zanemarimo i (ipak lokalnu) situaciju s tom ulicom, i osobna svojstva ovog investitora (koji se na sličan način postavlja i drugdje, primjerice u planovima još jedne velebne investicije na Krku). Imamo pred sobom obrazac postupanja, jedan tip javno-privatnog partnerstva u kojem je situacija Cvjetni-Varšavska samo primjer za studiju slučaja koja pokazuje mnogo općenitije značajke. U kakvoj se to zemlji ide u investiciju od više desetaka miliona eura a da nije osigurano pravo vlasništva ili korištenja prostora i relevantnih zgrada? U onoj u kojoj se ’zna’ da će se te prepreke ukloniti po pravu ili mimo prava – u kojoj je deal između vlasti i investitora jači od propisa i obvezatnih procedura odlučivanja. U kojoj je, prema tome, zajamčena suradnja ili pasivnost tijela koja bi u uređenom sistemu morala uskratiti dozvole i reagirati na prekoračenja ovlasti, a koja se u Hrvatskoj prave luda ili posao otaljavaju s površnim formalizmom. I, last not least, u zemlji u kojoj se za takve aranžmane može postići da i mediji budu igrači u kampanji i služe kao pristrani ’objekivni’ izvještači, pa čak i kao pravi bilteni.

U takvom kontekstu postoje svi razlozi za pitanje: ako se privatno-profitnom projektu toliko pogodovalo i ako se i na površini već vide razne nepravilnosti, odakle znamo da je postupak kojim je investitor došao do svojih ’važećih’ papira doista valjan? Eto, uostalom, i rješenja Gradskoj skupštini, zatečenoj u šrafštoku između nelegitimnih odluka i prijeteće (od)štete ako ih opozove: Skupština, doduše, ne može mijenjati izvršne odluke, ali može ispitati put kojim se do njih došlo, jer on je vodio i kroz nju samu. Nekom revizijom ili istražnim povjerenstvom može pročešljati podloge za odluke koje su joj podastirale gradske službe i uredi, provjeriti jesu li učinjeni svi obavezni koraci, jesu li sve odgovorne instance učinile svoje, a bogme i kako stvarno stoji s tim preplitanjem javnih gradskih (o)vlasti i privatnog biznisa. Voljeli bismo zaista vidjeti proces donošenja tako kompleksnih odluka koji bi u ovoj zemlji izdržao takvu provjeru.

I molim, bez baljezganja o poduzetništvu i antipoduzetništvu. Kao što je u ovom gradu i državi fake pravni sistem, u kojem država ne zna ni tko za nju radi, ni koju imovinu ima u vlasništvu, niti tko sve glasa na njenim izborima, ništa manje fake nije ni privatno poduzetništvo čiji su akteri do prve veće love došli kroz političku mutež, a ne znaju ni koraka napraviti a da im politički pokrovitelji ne otvaraju vrata, uklanjaju prepreke, a valjda onda i sudjeluju u probicima. Štogod tko mislio o poduzetništvu (koje je za ovog autora drugo ime za kapitalističku eksploataciju), njemu je moguće nametnuti mjerila poštivanja okoliša, kvalitete života i prava ljudi. Tamo gdje vlast odgovara ljudima. Ali i radi svoj posao, umjesto da to ljudi moraju činiti umjesto nje, držeći ulične straže i isprečujući se uzurpatorima javnog dobra.

vezano: javni interes i ostale protupravne radnje