U njemu je autor Christopher West, najpoznatiji popularizator problematike, istinabog, približio učenje Ivana Pavla II. o tijelu i ljudskoj spolnosti, no oni koji su se nadali naći odgovore na pitanja o internetskoj pornografiji, AIDS-u, pedofiliji ili homoseksualnosti, morat će ipak posegnuti za proširenim izdanjem.

“Teologija tijela”, naime, umnogome je nalik proširenom “zaručničkom tečaju” kakav se pohađa prije sklapanja crkvenog braka, a kojeg mnogi mladi supruzi doživljavaju kao formalnost, te ga nerijetko - odrijemaju.

Ipak, knjižica je mjestimično opterećena filozofskim pristupom, pa publici koja teži pisanoj formi “praktičnih savjeta za održavanje svježine kršćanskog braka” neće biti privlačna u mjeri da je “progutaju”. No, kako čitanje odmiče, stvar postaje zanimljivija.

Prvi dio, naime, doista se obraća početnicima u sferi teologije te, kao da se opravdava, opetuje da je “Krist došao spasiti, a ne suditi”, i dobrim dijelom pojašnjava tjelesnu komponentu katoličke vjere, koja se očituje već u primanju svetih sakramenata: kupanju vodom prilikom krštenja, pomazanju tijela uljem, blagovanjem i pijenjem tijela i krvi Kristove (euharistija), polaganjem ruku prilikom ređenja i bolesničkog pomazanja, ispovijedanjem usnama te, na posljetku, neraskidivim združivanjem muškarca i žene u jedno tijelo (ženidba).

Dosta je prostora, nadalje, ostavljeno pojašnjavanju analogije bračne ljubavi i Božjega otajstva, apostrofirajući i razlike među njima, povremeno čak naizgled banalnim primjedbama (“Bog nije spolno biće. Stoga euharistija sasvim sigurno nije spolni susret u uvriježenu značenju toga izraza”).

Autor naglašava da je nit vodilja filozofskog pristupa Ivana Pavla II. - koji je u izvornoj enciklici protumačio i neke kritične dijelove često spominjane Poslanice svetog Pavla Efežanima - prebacivanje rasprave o spolnom moralu s “legalizma” na “slobodu”, ističući da je svijetu potreban “nov jezik” i “svježa teologija”.

Time kao da se objašnjava “demodiranost”, kako se može učiniti suvremenom (da ne kažemo “posrnulom”; dobrodošao u ovaj svijet!) čitatelju. U “Teologiji”, iako je riječ o “friškom” djelu, stoji drevna činjenica da u kršćanskoj objavi postoje samo dva puta življenja naše ljudskosti (i spolnosti) na ispravan način: celibat i brak. Razmišljanja o celibatu mnogi će čitatelj preskočiti, rezonirajući da se “o tome ionako sve zna”.

Šteta, jer približavanje razloga “odricanja” može promijeniti uobičajenu sliku o osobama koje su, zajedno s većinom “konzumenata” ovozemaljske ljubavi, zajedno pozvane na “gozbu Jaganjčevu”, nebesko sjedinjenje s Kristom kao konačno i najpotpunije ispunjenje usamljenosti kojem svi bez iznimke težimo!

Pri približavanju, pak, razloga za odbacivanje “krivotvorina” ljubavi (puko utaživanje požude, tako svojstveno nama “palim” bićima) u ime savršenog uzajamnog bračnog sebedarja, autor koristi plastične usporedbe poput “traženja hrane po kontejnerima za smeće, dok nas Bog poziva na gozbu vječnoga života”.

I dok će osuda požude, koja se često provlači kroz poglavlja, pa čak i one u bračnoj ložnici kod površnog čitatelja izazvati negodovanje ili bar porugu, mnogi će zacijelo ostati osupnuti Papinim (nimalo puritanskim) pozivom muškaraca na samosvladavanje i nježnost iz dubokog poštovanja prema svojim suprugama.

Wojtyla je, naime, napisao da je - ako muž istinski želi ljubiti svoju ženu - nužno istaknuti kako spolni odnos ne smije služiti isključivo kao sredstvo (njegova) doživljavanja vrhunca...

“Muškarac mora u obzir uzeti razlike između muških i ženskih reakcija... kako bi vrhunac doživjeli oboje... i koliko je to moguće istodobno.” Muž to mora činiti ne iz hedonističkih, nego altruističkih razloga, ističe Ivan Pavao II.

“U tome slučaju, ako uzmemo u obzir kraću i silniju krivulju muškarčeve pobudljivosti, takva nježnost s njegove strane u okviru bračnoga odnosa poprima značenje krjeposna čina.” Hej, tko bi rekao da je takva sjajna primjedba izišla iz pera čovjeka koji je proživio cijeli život u potpunoj “pozitivnoj” čistoći! Da, i o tome ima riječi: “višem” i “negativnom” tipu čistoće...

No, jedno od istaknutijih pitanja suvremene spolnosti - ono vezano uz homoseksualnost - za razliku od uporabe kontracepcije, tek je ovlaš dotaknuto u “početnici”, iako ima nekih smjernica za “prvu pomoć”.

Čini se da je pitanje prakticiranja Prirodnog planiranja obitelji (naslanjanje na plodne i neplodne dane) kao jedinog prihvatljivog sistema u odnosu na metode “obesplođivanja” (koje “spolni čin srozava na biološku funkciju podložnu ljudskim manipulacijama”) autor, inače oženjen čovjek i otac petero djece, u ovom osnovnom presjeku smatrao zanimljivijim široj populaciji, te ga je znatno više zastupio u poglavlju “Teologija spavaće sobe”, što je možda najsličnije napucima s već spomenutih “brzih tečajeva za zaručnike”. (SD)