Poplave koje su neobične po snazi, vremenu pojave i okolnostima koje su ih proizvele, proteklih dana iz drugog plana pune medije naših zemalja. O njima se javlja iz raznih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Albanije i donekle Srbije. Uzroci su velike količine oborina i ekstremno visoke temperature za ovo doba godine, koje naglo tope snijeg i podižu razine tokova. Mnoga naselja su potopljena, a slike smo obično vidjeli iz onih koja su lakše dostupna. Vrbas se izlio po nizu gradova, ulice nekih sela na manjim tokovima pretvorene su u korita bujica, na čijim obalama strše veće ploče asfalta. Sela i gradovi su ostali bez struje, često bez medicinske njege, a naknadni izvještaji pokazuju da su i dijelovi urbanijih središta poput Metkovića sve dane stradanja bili bez kontakta sa službama pomoći. No, tek povlačenje vode i stišavanje adrenalina za mnoge će biti teška realnost. Tek tada će se otkriti prave štete, privatne i javne, te moći procijeniti posljedice širenje mogućih zagađenja i devastacije kulturnih dobara koje za sobom ostavljaju poplavne vode. Što je najgore, u poplavljenima su prisutne marginalne zajednice i pojedinci, s mnogo seoskog stanovništva i umirovljenika, od kojih su mnogi jedva spajali kraj s krajem. Za njih su obnove kuća nemoguća misija.

Po običaju, o poplavama se izvještava prilično jednodimenzionalno. Pažnja se usmjerava na mali broj izvora. Na terenu su to stradalnici koji su često tradicionalni i manje obrazovani ljudi. Iz njihovih izjava se vidi osjećaj nemoći, nepovjerenje u društvene institucije, prepuštanje božici Sudbini i to kako se takva nečega ne sjećaju ni najstariji, pa taman se nešto slično dogodilo i deset puta u njihovu životu. Drugi najčešći izvori su osobe iz pojedinih štabova, koje su orijentirane na operativnu praktičnost i smirivanje osjećaja, pa i umanjivanje razmjera štete. Pored njih, pojedine aspekte pokrivaju prognostičari i hidrometeorolozi, koji su po prirodi svoga posla bliski medijima, ali čije ingerencije ne teže cjelovitom socijalnom i psihološkom sagledavanju stanja.

Medijima su dostupne web stranice raznih vodoprivrednih društava i meteoroloških zavoda, koje danas uglavnom imaju svi, ali one nude serije podataka koji su nepovezani s drugim pojavama i posljedicama, pa malo znače općoj javnosti. Na hidrološkim grafikonima DMZH (Hrvatska) vidljivo je da su u siječnju količine oborina po postajama trostruko do peterostruko veće od prosječnih, ali nemamo kontekstualnih tumačenja.

Kao i u svim izvanrednim prilikama, pokazali su se mnogi nedostaci u funkcioniranju društva, koji se inače prikrivaju ili ih smatraju nevažnima: loše organizirane službe pomoći; razoreni sustavi zaštite od poplava; nedovršeni ili loše izvedeni infrastrukturni radovi poput cesta, cjevovoda i dalekovoda, koji su zatrpali prirodne dovode ili poremetili ranije postavljenu drenažu; nedostatak novca; koruptivni odnosi, izostanak podrobne stručne analize o tome kakva je uloga političkih mezimaca poput hidroelektrana u generiranju negativnih okolnosti (tek u jednom slučaju se čulo da će Hrvatska vlada tražiti hitan sastanak s direktorom HEP-a kako bi se riješili dugogodišnji problemi s poplavama u Kosinjskoj dolini u Lici; u drugom je predstavnik Elektroprivrede Herceg-Bosne tražio zahvalnost javnosti za izvanredne napore koje su njihovi ljudi pružili u smanjivanju poplava) itd.

Poplave kao neprirodna pojava

Iz medijskih praćenja poplava može se izvesti nekoliko ocjena i zaključaka:

Prvo, mediji, premda više neizgovoreno, sugeriraju da su poplave gotovo neprirodna pojava. Međutim, iako se nisu pojavljivale u ovakvom opsegu, poplavljeni su samo oni dijelovi koji su morfološki oblikovani plavljenjima, i radi se zaista o prirodnim pojavama donekle potaknutim i onim društvenim problemima koje smo gore spominjali. Dakle, ne sasvim obične, ali prirodne pojave.

Drugo, ove poplave ukazuju na prilično potisnutu činjenicu i osnovni aksiom da čovjek izravno ovisi o prirodi, što je zanemareno i zamaskirano poslednjih desetljeća djelovanjem modernog industrijskog razvitka. O tome govori činjenica da su građevine, koje su imale uredne dozvole, dakle i suglasnost stručnjaka, podizane na mjestima na kojima to tradicijski čovjek nikada ne bi napravio, jer je poznavao prirodu. Teorijski, ovaj se problem vodi kao otuđenje čovjeka od prirode.

Treće, nesreće i patnje ljudi koji su se našli na udaru poplava, izazivaju suosjećajnost ali to naši mediji neutraliziraju jednom bukačkom frigidnošću. Patnje malih i nemoćnih ljudi ostat će njihova privatna stvar mjesecima i godinama, bez zanimanja javnosti. No, ova pojava nema samo negativne strane. Voda u tradiciji ima ulogu velikog čistitelja svijeta. Ekološki, ona vraća ravnotežu prirodi koja je zbog raznih industrijskih, infrastrukturnih i velikih hidrotehničkih zahvata ostala bez vode i došla na rub, a negdje i doživjela slom ekosistema. Primjerice, uništena su staništa milijuna metara podzemnih kanala koje je naseljavala podzemna fauna kakva je poznata samo u našem kršu i nigdje više na svijetu. Možda će ova voda ponegdje biti kap koja će održati ekosistem u ravnoteži.

Četvrto, porazan je nedostatak stručnih prirodnjačkih i geofizičkih znanja u pisanju o ovim pojavama. Uzroci i tijekovi prirodnih pojava samo su površno objašnjeni. Neobjašnjivo je da se u izvještajima nije našlo mjesta za tumačenja hidrologa, hidrogeologa, hidrogeografa ili limnologa, da spomenemo samo neke od stručnjaka koji daju osnovna objašnjenja o vodi, toj najkompleksnijoj i najvažnijoj prirodnoj pojavi na zemlji. U jednom članku zanemarivanje individualnosti u prirodi ide toliko daleko da se o leglu zmija koje je voda istjerala kod Imotskoga tek kaže da ih je ubijeno pet, nije rečeno ni koja su vrsta, jesu li otrovnice, kome su smetale, jesu li pod kakvim režimom zaštite, a da ne govorimo o osudi toga čina. Dakle, prijenos znanstvenih informacija u javnost se slabo odvija, što se nadomješta tradicionalnim, uglavnom neznanstvenim i protuznanstvenim sadržajima. Neke antropološke analize profila prirodnih pojava u našoj tradicionalnoj javnosti pokazuju da one i danas imaju veliki dio mitoloških obilježja, koja bez sumnje utječu na donošenje odluka (ubiješ zmiju jer je urokljiva, zašto ne?!).

Bjeda novinarstva

Tako, na svoj način izvještaji o poplavama odražavaju svu bijedu društva. Pored toga, pokazali su i bijedu novinarstva. Nije bilo ni panel diskusija u kojim bi se pojave mogle rasvijetliti, nego uobičajene jednosmjerne obavijesti javnosti što joj se dogodilo. Novinari su izgubili onu zanatsku imaginaciju da u granicama pristojnog oblikuju tu podatnu mitsku i biblijsku pojavu i na taj način reflektiraju društvenu vrijednost događaja, ali i društvenu ulogu medija, te cijeli događaja iskoriste za pridobijanje povjerenja javnosti.

U temelju svega stoji i sve bitno određuje loše novinarsko poznavanje prirode i okoliša. Mediji uglavnom nemaju novinare koji su dovoljno obrazovani, obučeni i koji su isključivo odgovorni za praćenje okoliša, nego to često rade kao dodatak praćenju neke institucije, nerijetko energetskog sektora, i tako su hoćeš-nećeš u sukobu interesa. S druge strane, jedan ortački odnos novinara i politike, čak i kad su negativno međusobno orijentirani, omogućuje ocjenu da je politika najvažnija od svega, čija je žrtva i pisanje o prirodi. Ovakvi događaji uvijek dobro dođu kao dokaz da je priroda ipak u biti neprijatelj.

Preuzeto iz e-novina