Još malo preostalog normalnog svijeta u Hrvatskoj uznemirilo se nad šamarom koji je uvaženi hrvatski odvjetnik Anto Nobilo izvolio odvaliti maloljetniku, dečku od petnaest godina, jer da je to nezamisliv skandal. Nažalost, ako objektivno sudimo, ni o kakvom se skandalu ne radi, već o normalnoj stvari, o jednom već vrlo uobičajenom ponašanju i postupanju. Naravno, u čudesnoj zemlji Hrvatskoj.

Skica događanja koji su prethodili šamaru govori nam kako su dečki, uglavnom maloljetnici, uredili jedno zapušteno gradsko dvorište, do kojega, sudeći baš po toj zapuštenosti, nikome i nije bilo stalo. Mladići su prionuli i sredili smetlište u prikladan teren gdje su mogli igrati nogomet. Gotovo kao Pero Kvržica i njegova marljiva ekipa koja je tako sredila zapušteni mlin… Ali Pero Kvržica i ideja nosilja priče pripadaju nekom drugom dobu i ne nose se više. Dakle, kad je jednom dvorište osvanulo sređeno, zagrebačke gradske vlasti su se sjetile da bi one mogle imati tu neke interese i poslale zaštitare da spriječe mladiće u, sada već nedozvoljenom, korištenju gradske imovine. Ili, kraće i jasnije: klinci – marš van! Naravno, na ulicu. Potom slijede događaji opisani u tisku, mladići protestno zatvaraju ulicu kontejnerima i tamo igraju nogomet, simbolički pokazujući da nemaju gdje drugdje; tu u svojem automobilu nailazi ugledni odvjetnik kojemu se, kaže, jako žurilo. Izlazi iz automobila i nastoji prokrčiti prolaz, to jest odmaknuti kontejner, čemu se usprotivio jedan od momaka. Ugledni odvjetnik, kojemu se silno žuri, rješava stvar brzo i efikasno: prvi koji mu se našao na dohvatu biva i dohvaćen. Kako bi moguće rekla glasnogovornica zagrebačke policije Aleksandra Ljuba, otvorenim dlanom lijeve (ili desne) ruke, njegovom unutrašnjom stranom, građanin je po licu udario dotičnu maloljetnu osobu.

U kasnijim interpretacijama pojavila se odvjetnikova silna žurba, a i navodna prijetnja mladića odvjetniku: kaže on da su mladići krenuli prema njemu, pa je prevenirao veći belaj, ošamarivši prvoga, te su na tu demonstraciju preventivnog korištenja sile mladići utihnuli i sklonili se. Istina, nedovoljno brzo, jer je odvjetnik, kako kaže žrtva, u žurbi jednomu prešao autom preko nožnih prstiju.

Tko je jači taj… šamara

Što se, s onu stranu akcije mladića koji uzurpiraju javni prostor i odvjetničkog šamaranja, uistinu dogodilo? Ništa što nije toliko uobičajeno u državi Hrvatskoj da već ne bi postalo standard. S jedne je strane pravna država s kojom se sprda tko stigne, osobito oni koji su njezini uvaženi reprezentanti. S druge je strane potreba za pravednošću koju bi ta ista sirotica od pravne države trebala osiguravati svojim građanima, naravno prema vlastitim zakonima, te time doista slijepa za pojedinačne osobe o kojima se u konkretnim slučajevima radi. Kako međutim tome nije tako, građani su već odavna svikli da, ako žele pravdu, trebaju je uzeti u svoje ruke. Učinili su to i anonimni omladinci iz družbe za nogomet u dvorištu, učinio je to i uvaženi odvjetnik. To jest, klinci nisu prijavili akciju, kako to zakon predviđa, a odvjetnik je uzeo provoditi pravdu u vlastitom aranžmanu, mimo pravne države koja za to ima instrumente. Umjesto da pozove policiju (to je ono što nazivamo organima reda i sigurnosti), koja bi onda uklonila prepreke i kaznila organizatore ilegalne akcije, "riješio" je stvar svojim rukama. Doslovno. Odvjetniku se žurilo, svoj je osobni interes jednostavno stavio iznad prava i pravne regulacije odnosa između građana. Nakon toga je i logično da pravdu, shvaćenu na njemu prilagođen način, ostvari sam. To se međutim kosilo sa shvaćanjem pravde družbe za nogometno igralište, a pobijedio je – fizički jači, nositelj crnog pojasa u nekoj već egzotičnoj borbenoj vještini. Pritom se radi o osobi kojoj zakon i nije nepoznanica, koja je položila neke ispite na pravnom fakultetu pa bi morala bolje razumjeti smisao prava, osobito u reguliranju odnosa među ljudima. Riječ je o celebriranom odvjetniku koji bi svoje klijente morao poučiti da nikako i nikada ne uzimaju pravdu u svoje ruke, a tek kad su iscrpljene sve druge mogućnosti dogovora, pregovora, onda se pozove tu našu sirotu pravnu državu da radi svoj posao, jer to jest njezin a ne njegov/naš posao; u ovom slučaju, jednostavan poziv policiji bio bi više nego dovoljan. To što je zbog toga kasnio jest cijena života u ljudskoj zajednici, gdje dolazi i do takvih neprilika, ali upravo radi toga da iz neprilika ne nastane društveni kaos, postoje zakoni i pravila kojih se treba pridržavati. Ako to ne razumije pijani Štef iz neke Pušće (što ga ne abolira ništa više od bilo kojeg drugog građanina), ugledni advokat bi to itekako morao znati. I ponašati se u skladu sa time.

Neka pravne države, a za pravdu ćemo se sami pobrinuti!

I sad se mi svi čudimo i zgražamo, a samo nekoliko dana prije toga šetala je duga povorka demonstranata, bivših branitelja ali i aktivnih pripadnika specijalne policije u službenim odorama, zahtijevajući da se njihov ratni drug Željko Sačić brani sa slobode. Što li im je na to rekao i kako je postupio njihov neposredni šef, ali i ministar policije, ne znamo, a po svoj prilici nikada i nećemo saznati, jer vjerojatno im nije ni palo na pamet da išta kažu ili nekako postupe. Televizijskom novinaru, naime, predstavnik demonstranata rekao je otprilike ovo: "Mi smo za pravnu državu i da ona funkcionira, za nju smo se i borili ali hoćemo da se naš ratni drug pusti iz pritvora i brani se sa slobode". Ili u prijevodu, neka pravna država funkcionira do onog mjesta gdje nam to više ne konvenira. E, na toj točki ćemo mi odrediti što je pravda, kako se provodi i, dosljedno tom razumijevanju pravde, sami ćemo je provesti. U stvari, suspendirat ćemo pravnu državu. Ako treba, ići ćemo i protiv njezinih odluka. Sve u službenim odorama.

U ovoj predizbornoj kampanji, eno ga, jednog od istaknutijih preziratelja pravne države i također istaknutijeg djelitelja pravde i još koječega u vlastitoj personi, Milana Bandića, popularnog Ke-a (to je nešto što on izgovara misleći da govori engleski), koji, mirno i bez trunke razumijevanja ičega od Prava, Ustava, zakona ove države, izjavljuje da će on usprkos tome što za to nema ovlasti, koje su Ustavom RH vrlo specificirane i vrlo ograničene, sazvati vladu i natjerati je da radi svoj posao. Posao će valjda sam i odrediti. Jer vlast i pravna država je on sam i svi njemu slični, s jakom tendencijom da si to pravo uzme svaki građanin, jer vide ljudi, drugačije ne ide. To da je država on sam, jest ono čega su se Francuzi, na način neugodan po one koji su i sami slično tvrdili, odrekli još u 18. stoljeću. On ne samo da se osjeća kao djelitelj pravde (obično uz novac koji dijeli, što mu i nije teško jer nije njegov), nego ga drugi, barem njegovi klijenti, takvim i vide. Šemso Tanković neki dan na televiziji izjavi kako je Milan Bandić njima, misleći pritom na zajednicu Bošnjaka u Hrvatskoj, jako dobar, jer je u blizini zagrebačke džamije uredio terene i ovo i ono. Sve je to uredio dobri Bandić. Ni traga, ni riječi, ni primisli da su tereni oko zagrebačke džamije gradski tereni, koje uređuje grad Zagreb, o kojima skrbe gradske službe na čelu kojih je gradonačelnik, da je taj posao, jednako kao i gradonačelnik i svi gradski službenici, plaćen novcem građana koji su ih izabrali, delegirali im poslove grada. Ne i dali u vlasništvo i njihovu vlastitu prćiju, pa da s time čine što se njima hoće. Fućka se Šemsi, jednako kao i Miletu Ke-u, što je gradonačelnik jasno određena institucija, jednako kao što je to i predsjednik države na koju Ke-dobročinitelj cilja. Fućka im se ili to ne znaju – ustvari je svejedno, jer jedno proizlazi iz drugoga. Tako i može kandidat za predsjednika Milan Bandić uporno, kako bi on to rekao, kao konj, inzistirati, svakoj pameti ali i Ustavu RH usprkos, da će on ukinuti imunitet za predsjednika, ne shvaćajući ni uz opetovanu poduku drugih kandidata da se radi o institutu, a ne o ičijoj osobi.

Mogli bismo bez kraja nabrajati takve slučajeve uzimanje pravde u vlastite ruke. Toga nažalost uvijek ima, zato i postoje crne kronike. Nad time se, dakako, treba građanski zabrinuti, ali razlog za krajnju uzbunu jest to što je velika većina građana po svoj prilici iskreno uvjerena da je to potpuno ispravno. Pa zaboga, čovjeku se žurilo!