Wendy-O Matik je spisateljica i aktivistkinja, objavila je niz knjiga poezije, dok je njeno najpoznatije i svakako naprodavanije izdanje knjiga "Redefiniranje naših odnosa - smjernice za odgovorne otvorene odnose" u kojoj kroz osobna iskustva i iskustva svojih prijatelja progovara o pitanju otvorenih odnosa. Kroz knjigu prikazuje probleme i vrijednosti takvih odnosa, dok istvoremeno jasno daje do znanja kako tu nije riječ o recpetu ili jedinom mogućem rješenju, već tek o jednom od mogućih rješenja koje je uvijek moguće nadograđivati.

Osim što se ovo temom bavi u svojim tekstovima, Wendy-O Matik stalno radi turneje i predavanja, a posebno naglašava radionice "Radikalna ljubav i odnosi" gdje s različitim ljudima dublje ulazi u probleme odnosa za koje smatra da je nužno opet ih definirati.

Kako si došla na ideju pisanja knjige o otvorenim odnosima, ali ne na teorijski, nego praktičan način, kombinirajući pritom vlastito iskustvo i iskustvo svojih prijatelja?

Tema otvorenih odnosa već je dugo vremena područje moje aktivne borbe i interesa. Oduvijek sam osjećala golemu količinu ljubavi prema drugima (svima oko sebe): beskućnicima na ulici, bakici u ulazu do, nekome s kime sam upravo vodila inspirativan petosatni razgovor...a naravno podrazumijeva se, i prema svojim prijateljima, ljubavnicima i obitelji.

Kad sam si napokon bila u stanju priznati (bez osjećaja krivnje) da imam pravo i obvezu prema sebi voljeti onoliko ljudi koliko želim i imam potrebu, tada sam postala svjesna da monogamni odnos, ograničen statusom quo, nikad neće zadovoljiti moje potrebe. Nikad se neću moći prilagoditi. U ranim dvadesetima „radikalna ljubav“ ili sloboda da voliš onoga koga želiš, na način na koji želiš i onoliko osoba koliko želiš, postala je za mene način života.

Nakon ohrabrenja brojnih prijatelja, odlučila sam da je važno ispričati vlastitu priču, otvoreno pisati o svojim odnosima i životnim izborima kako bih time ohrabrila osobe koje se isto tako bore sa življenjem izvan dominantne i propisane strukture monogamije. Bilo je premalo primjera otvorenih odnosa i gotovo nijedna knjiga iz feminističke i anarhističke perspektive.

Kad netko spomene otvorene odnose većina ljudi automatski pomisli samo na seks s više ljudi ili na svingere. Ali ti u svojoj knjizi naglašavaš da je riječ o odgovornim otvorenim odnosima. Možeš li objasniti značenje odgovornosti u otvorenim odnosima i način na koji je ti vidiš?

Takav način razmišljanja zovem mit o svingerima. Otvoreni odnosi nisu samo otvoreni seks. Postoji tisuću načina na koje možemo voljeti nekog – seks je lakši dio. Radi se o tome da budemo dovoljno kreativni u aktivnom posvećivanju razvijanja ljubavi na više razina (npr. maženje, grljenje, slušanje, razmjena iskustva itd.) koje te odvajaju od norme.

Otvoreni odnosi nemaju toliko veze sa seksom, koliko imaju s pristankom, iskrenošću, posljedicama, razrješavanjem osjećaja posesivnosti, potporom i spremnošću na komunikaciju. Zamislimo da su svi naši značajni odnosi inspirativni, intimni i strastveni – riječima, djelima, emocijama. Zamislimo da ti odnosi uključuju prijatelje, ljubavnike, obitelj, našu zajednicu, susjede i poznanike. Sada zamislimo da žongliramo s tim značajnim odnosima punim ljubavi na odgovoran, etičan i iskren način.

Često ističeš važnost iskrenosti u otvorenim odnosima, ali kod ljudi koji prakticiraju otvorene odnose pogledi se razlikuju u vezi njezinih razina. Što ti misliš o svemu tome, uzimajući u obzir da svi ljudi ne mogu podnijeti istu količinu iskrenosti?

To je odlično pitanje i jedno od često postavljanih na mojim radionicama „Radikalna ljubav & odnosi“. Na to pitanje možemo samo sebi samima odgovoriti, i komunikacijom sa svojim partnerima, ljubavnicima, prijateljima. Neki ljudi mogu podnijeti sve detalje bez osjećaja ljubomore i zabrinutosti. Drugi ljudi samo žele znati da se osjećate dobro, da ste sretni i da se prema vama odnose s poštovanjem. Jako je bitno razgovarati s voljenima: Koliko toga možeš podnijeti i želiš čuti? Do koje mjere želiš da budem iskrena i otvorena?

U tvojoj se knjizi nudi mnogo smjernica za to kako se nositi s ljubomorom. Ona je veliki problem u odnosima i dosta ljudi se teško nosi s njom. Budući da je sastavni dio kulture, puno ljudi je smatra osjećajem koji dokazuje da nekog stvarno voliš. Misliš li da je moguće, ako se radi na tome, da osjećaj ljubomore potpuno nestane?

Mislim da ljubomora nikad ne može u potpunosti nestati jer je duboko integrirana u našu kulturu. Volim misliti o ljubomori kao o osjećaju-smjernici, što objašnjavam u svojoj knjizi. Kao u analogiji s lukom, svi osjećaju određene stupnjeve ljubomore, ali kada skineš slojeve luka, kada uzmeš vremena i stvarno preispitaš odakle izvire taj osjećaj ljubomore, tada otkrivaš puno dublje središte osobnih problema kao što su nesigurnost, razočaranje, strah od gubitka bliske osobe, strah od napuštanja, čak međusobna ovisnost.

Ljubomora je važan prozor u svijet onoga što proživljavamo. Većina je ljudi usmjeri na prebacivanje krivnje na drugu osobu i nikad zapravo ne uzme vremena da razmisli o biti problema. Ja iskreno vjerujem da preispitivanje korijena vlastite ljubomore, bez predbacivanja i kažnjavanja drugih osoba, uz puno strpljenja vodi do dužeg, zdravijeg i ispunjenog odnosa.

Možeš li objasniti zašto je važno voljeti sebe da bismo se mogli suočiti s ljubomorom?

Kao što sam već spomenula u prethodnom odgovoru, ljubomora je prilika za preokretanje paradigme, obrat od početnog prebacivanja krivnje zbog vlastite ljubomore na voljenu osobu do dubljeg preispitivanja samoga sebe. Ljubomora je prožeta intenzivnim osjećajima, strahovima, nesigurnostima i emocionalnom prtljagom iz prošlosti. Kad osjetimo ljubomoru, a pritom odustanemo od okrivljavanja druge osobe, prisiljeni smo zagledati se u svoje najdublje emocije i okidače. Kad oljuštimo slojeve, stižemo do jezgre naših najbolnijih strahova, kao što su strah od napuštanja, izdaje i ostale vrlo stare, mračne rane. Jednom kad se razotkriju ove rane, počinje briga za sebe, ili drugim riječima ljubav prema sebi.

U otvorenim je odnosima jako bitna sloboda istraživanja svih mogućnosti i emocija s osobama s kojima to želimo. Čini se da koncept primarnog partnera, sveprisutnog u knjizi, može biti prepreka tome, jer se nova osoba u životu može osjećati sekundarno i ograničeno u istraživanju svih mogućnosti odnosa.

To je dobar pokazatelj kako patrijarhat uokviruje naš način razmišljanja o odnosima i koliko dominira našim jezikom. Riječi „primaran“ i „sekundaran“ nedvojbeno su hijerarhijske i neetične prema slobodi da volimo i doživimo ljubav u svim njezinim neograničenim mogućnostima.

Zašto onda upotrebljavaš termin „primarni partner“ u svojoj knjizi?

Nažalost, priznajem, nismo se više pozabavili jezikom i nismo imali druge termine za partnere ili ljubavnike koji nisu dio našeg neposrednog blisko povezanog kruga. I na mene su duboko utjecale patrijarhalne norme koje su nas navele da razmišljamo u hijerarhijskim terminima. Ja sam daleko od savršenog i još se trudim da shvatim na koje sve načine hijerarhija/patrijarhat prožima i inficira sve što kažem, osjećam, napravim i doživim.

Knjigu sam napisala 2000. godine, tada sam bila u desetogodišnjem otvorenom odnosu s osobom s kojim sam i živjela i koja je bila veliki prioritet u mom životu. Od pisanja moje knjige prošlo je 8 godina i treba je izmijeniti i nadopuniti.

Otvoreni su odnosi u našem društvu tabu, smatraju se površnima te da se radi samo o seksu sa čim je više ljudi moguće. Ta predrasuda je toliko ukorijenjena da je jako teško priznati roditeljima ili čak bliskim prijateljima prakticiranje takvih odnosa. Ponekad se čini kako je lakše obznaniti svoju seksualnu orijentaciju jer je to prihvatljivije i manje je prijetnja svetom konceptu monogamije. Zbog toga dosta ljudi odlučuje ostati u ormaru. Misliš li da takav izbor osuđuje otvorene odnose na zatvorenu, getoiziranu priču koja ostaje između ljudi koji su dio te priče? Misliš li da ostajanje u ormaru i skrivanje nekih bitnih dijelova života pravi pritisak na svakodnevni život?

Nažalost, puno ljudi u odgovornim otvorenim odnosima ostaje u ormaru u vezi s time. Bez potpore drugih, jako je teško dijeliti svoje izbore koji prijete samom korijenu patrijarhalnog društva. Upravo me ta underground priroda alternativnih načina života potaknula da javno govorim o otvorenim odnosima i organiziram radionice koje okupljaju ljude zainteresirane za tu tematiku i na kojima mogu dobiti potporu. Mnogim ljudima koji su sudjelovali na tim radionicama bio je to prvi put da otvoreno razgovaraju o svom otvorenom odnosu.

U SAD-u je knjiga objavljena šest puta, čini se da je interes za knjigu velik. Možeš li reći nešto o tome i kakve su tvoje povratne informacije? Misliš li da ljudi sve više preispituju koncept monogamije?

Zapravo je 2007. godine objavljena sedmi put. Bez sumnje, svjedočila sam revoluciji otvorenih odnosa i isto tako razvoju globalnog pokreta koji je postao vidljiviji zadnjih 5-10 godina. Primila sam nebrojene mejlove s pozitivnim reakcijama o knjizi i obogatila sebe iskustvima drugih koji prakticiraju drugačije otvorene odnose. Ljudi su tijekom života izlagani starim ili novim konceptima odnosa i ljubavi i tijekom tog procesa počinju uviđati da postoje izbori. Ti su izbori ključni dio u prihvaćanju slobode i slamanju ograničenja patrijarhata. A ljubav prema više osoba na vlastite načine o kojima sanjamo može biti nevjerojatno oslobađajuće iskustvo.

Tvoji prijatelji i ti pišete također i o vašim lošim iskustvima u otvorenim odnosima. U puno slučajeva ljudi pokušaju biti u otvorenom odnosu i odmah nakon prvog negativnog iskustva prestaju pokušavati. Misliš li da su loša iskustva dio procesa učenja i treba li o njima razgovarati da bi se to postiglo, a ne uzeti prvo loše iskustvo kao razlog za odustajanje?

To je jedna od najvažnijih točki moje radionice koja može pomoći ljudima koji se trude da njihov otvoreni odnos uspije ili su bili povrijeđeni u prošlosti lošim iskustvima. Ovdje želim istaknuti jedan dvostruki standard: kad tradicionalni monogamni odnos završi loše, nitko nikad za to ne krivi oblik odnosa, osobe iz tog odnosa vraćaju se monogamiji. Ali kad otvoreni odnos završi loše, prirodna reakcija je krivljenje nemonogamnog oblika odnosa za neuspjeh. Samo međusobnom potporom i radom na odnosu možemo izgraditi samoodrživi zdravi odnos.

U knjizi je posebno naglašavana važnost neprestanog ponovnog promišljanja svih odluka i pravila koje smo donijeli tijekom odnosa. Ti dogovori i odluke ne bi se trebali uzimati zdravo za gotovo kao u tradicionalnim odnosima. Možeš li reći nešto više o tome?

Partneri u otvorenom odnosu donose odluke i pravila kako bi izgradili čvrste temelje povjerenja, iskrenosti i odgovornosti. Ali želje i odnosi se mijenjaju tijekom vremena, pa je prirodan slijed preispitivanje i utvrđivanje vrijede li još stara pravila i odluke ili mogu biti promijenjena ili izbačena.

Na primjer, partneri se mogu dogovoriti da ne stupaju u seksualne odnose s drugima na početku odnosa kad su i sami osjetljiviji i dok svi dogovori ne sjednu na svoje mjesto. Ali nakon nekog vremena, kad možda budu htjeli dijeliti ljubavnika ili se viđati s ljudima izvan svog odnosa, tada će trebati preispitati taj dogovor i započeti polagan proces donošenja novih pravila i dogovora koji su otvoreniji, a s kojima će naći način da zadrže svoju povezanost. Sastavni je dio ljepote i slobode otvorenih odnosa u kreiranju naših vlastitih odnosa s onima koje volimo na način koji nama odgovara i s obzirom na naše ideale i stavove, a ne prema onome što su nam roditelji i društvo odredili.