Posljednjih nekoliko mjeseci se ponovno pomalo pričalo o Facebooku, o privatnosti njegovih korisnika, s njima povezanim pravilima koja je facebook mijenjao te o raznoraznim reakcijama ljudi. OK, ali prije nego što nastavim pretresati taj meni toliko zanimljiv društveno-internetski fenomen znan kao Facebook, eto jednog pitanja: A zašto na facebook stavljati išta bitno?

Ovo je komentar na članak Nebojše Grbačića u Jutarnjem listu objavljenog 17.2.09, komentar koji je – ne samo po meni i što ćemo kasnije pokušati pokazati – jedno od najvažnijih pitanja kako u vezi Facea, tako i drugih, tome sličnih Web 2.0 alata općenito.

Prije svega nekoliko riječi o pravilima na Faceu i privatnosti korisnikovih podataka: od samog početka postojanja Facea, svi ti podaci nisu nikad bili privatni, jer se samim registriranjem na Face korisnik složio da sve objavljene podatke dobrovoljno daje i trećoj stranci. Dakle, prva stranka: korisnik, druga: Face i treća: razne medijske kompanije koje se bave prikupljanjem podataka o ponašanju građana, analizom istoga te prodavanju toga svega dalje drugim komercijalnim agencijama. Recimo onima koji analiziraju potrebe potrošača pa ih prodaju reklamnim agencijama koje te iste pak koriste za efektnije kreiranje reklamnih sadržaja. Priča ide i dalje (što uostalom i nije ništa novo) pa ima i naznaka da se ti svi podaci šalju CIA i takvima kako bi društveni nadzor i kontrola bili što efektniji. OK, kao što rekoh, ništa novo pa idemo dalje...

A zašto na facebook stavljati išta bitno?

Što je to bitno u kontekstu Facea? Ja bih to bitno uvjetno podijelio na privatno bitno i društveno bitno. Ako dakle netko stalno piše u status kad se i s kim seksao ili recimo da mrzi te gay parade, to je bitno u privatnom smislu, a to što je taj netko toliko lud za tim da to svima prokazuje, to je druga stvar. Možemo reći da je to utjecaj story super nove i sl. pa sad manje-više svi žele postati neke mikro-super zvijezde, instant frajeri/ice i/ili samo super cool zajebanti.

To je onda izraz društvenog mentaliteta koji je isto toliko nov kao i recimo polagana vožnja u tatinom BMW-u sa otvorenim prozorima iz kojih zurite sa sunčanim cvikerima i lupate lijevom rukom po vratima u ritmu najnovijih hitova sa MTV-a. Bitan sociološki fenomen, naravno, no postoje bitnije stvari. A to su one druge: one društveno bitne. Recimo, u Hrvatskoj je bila zanimljiva upotreba facea u kampanji „Stegnite vi svoj remen bando lopovska“ koja i jest uspjela na način na koji je uspjela (o čemu sad nećemo) baš najviše radi Facea.

U tom smislu, Face kao digitalna društvena platforma jest imala utjecaj na fizičku realnost, dok je većina sadržaja samo vrtnja u krug među frendovima na toj istoj digitalnoj platformi.

Ako je društvena platforma poput Facea odraz društvenog stanja, a jest budući da se prenose informacije, zabilješke i trendovi iz fizičkog svijeta u digitalni, trebala bi postojati i mogućnost iskorištavanja digitalne društvene zajednice u svrhu utjecanja na fizičku zajednicu. E sad, to što među tim entitetima ne postoji istinska recipročnost je ponajviše stvar samih korisnika, a ne Facea kao takvog. Što ćeš kad ljudi radije razmjenjuju benigne informacije bez društvenog značenja nego kreativno-inteligentne čija je funkcija osvještavanje o raznim društvenim problemima? Ili drugim riječima, što ćeš kad ljudi radije okolo šalju slike pijanih frendova nego recimo obrađene reklame Nike-a sa izvrnutim značenjem? Ili linkove za potpisivanje kojekakvih društveno korisnih peticija? (Tako na Faceu postoji nešto kao klub da se ukine serija «Dadilja», ali ne i peticija da se npr. službeno propita ponašanje jednog ZAMP-a. Barem koliko sam ja vidio...)

Biznis ili društveno djelovanje: što ima prednost?

Još kad se počelo piskarati o Faceu, pričalo se o vlasniku Mark Zuckerbergu i kolike se tu milijunske cifre vrte. To je bilo onda. Idemo vidjeti što razni mediji kažu danas o biznisu na Faceu:

„Sa 175 milijuna korisnika u svijetu i gotovo 200.000 u Hrvatskoj, Facebook se pokazao ne samo kao odličan medij za reklamiranje, već je u tome daleko nadmašio one standardne i skupe: prvenstveno je besplatan, a čak i u varijanti službenog oglašavanja na toj stranici je izuzetno jeftin.“, Ana Filipović, link

„Ovdje su preko 30 Facebook aplikacija za pomoć promocije, povezivanja, komuniciranja, surađivanja i postizanja više sa vašim biznisom“, link

„’Kad jednom shvatimo kako možemo iskoristiti društvene mreže, slijedeći korak je trgovina, razmjena i novi izazovi u poslovanju’, stoji u izvještaju.“, link

Ovo su samo neki nasumično izvađeni primjeri koji zorno prikazuju za što mnogi ili nastoje, ili već koriste ovu vjerojatno najveću društvenu mrežu. No mnogo fascinantnije je u cijeloj priči da sve one aplikacije po toj mreži stvaraju – sami korisnici. Besplatno. Jedan vrlo zanimljiv koliko i rafiniran model. Zašto plaćati nekog da to radi kad to mogu sami korisnici? Uistinu do sada neviđen i pametno plasiran fenomen. Društveni teoretičar Michel Bauwens u tekstu o društvenom webu općenito kaže: „Kada govorimo o društvenom webu, moramo paziti na tri stvari:

1. Da li pričamo o njegovim tehnološkim prednostima: novim nivoima participacije koje dopušta?

2. Da li pričamo o društvenom webu kao procesu o direktnom stvaranju vrijednosti kroz korisničku zajednicu?

3. Da li pričamo o s njima povezanim biznis modelima?“, Michel Bauwens, The social web and its social contracts: Some notes on social antagonism in netarchical capitalism

Da ima novih nivoa participacija je sigurno, samo kako ih se koriste? U slučaju Facea, najviše za zabavu, više za biznis, a najmanje za društveno djelovanje. Da je to proces direktnog stvaranja vrijednosti, da, i to stoji, samo što su društvene mreže tu veoma podijeljene. Po Michelu Bauwensu, s jedne strane imate mreže tipa Facea, i one tipa Wiki zajednica ili npr. creative commons mreža koje potiču dijeljenje sadržaja po netržišnim zakonitostima. Oba tipa mreža stvaraju određene vrijednosti, no dok jedan Face stvara uglavnom samo kavansko-masmedijske vrijednosti, ove druge mreže stvaraju one društveno korisne kao što su slobodna participacija ili dijeljenje sadržaja bez narušavanje nečijih autorskih prava.

Sad, ono što je tako blesavo kod jednog Facea je to što on u sebe prima biznis modele, ali ne i ove druge, kao što je npr. kultura dijeljenje slobodnih sadržaja. A ako može biznis besplatno harati po tom Faceu, zašto ne i slobodna razmjena sadržaja u free software smislu? Tko je tome kriv? Face, korisnici ili možda oboje? Iako je odgovor vjerojatno onaj posljednji, iskustvo pokazuje da ukoliko bi korisnici počeli koristiti Face za razmjenu slobodnog sadržaja kao što ga biznis koristi, Face bi to ili morao dopustiti, ili bi se ti korisnici preselili na druge mreže. A ovo potonje jedan Face sigurno ne želi, jer bi to bilo kao da želi gubiti svoju novčanu vrijednost. Svoju težinu. A možda Face želi malo smršaviti? Vjerojatno nećemo tako brzo saznati, jer teško da će ljudi odjednom početi tu mrežu koristiti za razmjenu slobodnih sadržaja.

A na ono treće pitanje M. Bauwensa smo već dali odgovor – barem ja tako mislim – odavno: da, definitivno pričamo o biznisu. Barem u slučaju Facea o kojem ovdje, na kraju, i pričamo...

I što onda s tim famoznim Facebookom?

Mišljenja ima mnogo. Jedni kažu da je to baš super stvar za komunikaciju, neki da tamo ne bi nikada otvorili profil. Ili riječima Šefika Tatlića: „Je li Facebook savršena platforma za prenošenje socijalnih konflikata na web ili tek virtualni frizerski salon za samo-inicijativno izlaganje beskrajnom traču?“

No idemo pogledati što službeno stoji o tome na Wikipediji: „Facebook je, prema riječima osnivača Marka Zuckerberga, zamišljen tako da se putem interneta povežu oni ljudi koji se već poznaju u stvarnom životu, za razliku od sličnih web servisa. Kao što početna stranica Facebooka kaže, on omogućuje korisnicima povezivanje i socijalizaciju s ljudima koji su im bliski i koji rade, studiraju i žive oko njih. Mnogi koriste Facebook upravo kako bi ostali u kontaktu sa svojim prijateljima ili rodbinom. Ovaj web servis je potpuno besplatan za sve korisnike, a ostvaruje prihode od sponzora i oglašavanja putem reklama koje se pojavljuju uz svaki profil.“

Da je savršena platforma za prenošenje socijalnih konflikata, mislim da nije, iako bi to mogla biti. Prije je to jedan golemi kafić u kojem svi svakog vide, svi o svakome mnogo toga znaju pa se tako i samoinicijativno svi izlažu (lijepo sročenom) beskrajnom traču. Uz to sve naravno ide i neizostavni biznis koji kroz oglašavanje, kreiranje profila i prikupljanja podataka o ponašanju i navikama korisnika fino mlati pare i puši havana cigare.

A čemu onda ono pitanje od maloprije: Biznis ili društveno djelovanje: što ima prednost? Odgovor je vrlo jednostavan iako hrpom drugih pokazatelja poprilično prikriven: zato jer bi Facebook mogao biti i platforma za društveno djelovanje. Ali što ćeš, pa nisu ni ljudi sa otkrićem nuklearne energije distribuirali neviđene količine toga svima na korištenje, nego su prvo napravili A-bombu, a ono prvo ostavili nekom drugom naraštaju. Ali izgleda da taj drugi naraštaj radije visi u virtualnom kafiću okružen statusima, aplikacijama i reklamama, pa ću stoga i ja sad bacit novu foru na statusu na Faceu i ubiti ostatak dana...