Što nam, osim europske etikete, novi Zakon donosi

Etiketom tzv. europskog zakona nastojala se, između ostalog, opravdati hitnost postupka donošenja ovog zakona, odnosno, spajanje prvog i drugog saborskog čitanja. No, nedavno usvojene izmjene i dopune Zakona o otpadu nikako se ne mogu podvesti pod nazivnik usklađivanja s pravnom stečevinom EU jer predlagatelj – Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, i samo u obrazloženju koje prethodi tekstu prijedloga ovog Zakona, govori o nužnosti usklađivanja Zakona o otpadu sa Zakonom o zaštiti okoliša, Prekršajnim zakonom te Zakonom o lokalnoj i područnoj samoupravi, kao i s u međuvremenu donesenim strateškim i planskim dokumentima – odnosno Strategijom gospodarenja otpadom iz 2005. godine te Planom gospodarenja otpadom iz 2007. godine, a ne o usklađivanju s direktivama EU.

Naravno da se odmah postavlja pitanje zašto u izmjenama Zakona o otpadu iz 2006. i 2007. godine Zakon već nije usklađen s navedenim strateškim i planskim dokumentima, a s obzirom na to da je očigledno već uobičajena praksa ove Vlade da piše strategije i planove koji nisu usklađeni s važećim zakonima. To svakako ukazuje i na to da Vlada očigledno nije u stanju izraditi zakonski dokument, navodno usklađen s direktivama EU, koji će biti na snazi bez korekcija barem četiri godine koliko traje jedan parlamentarni ciklus u Hrvatskoj. Također treba napomenuti da Europska Unija trenutno priprema novu Okvirnu smjernicu o otpadu, koja će se donijeti do kraja 2008. godine, pa će se shodno tim izmjenama u procesu pridruživanja morati izmjeniti i naš, sada nedavno izmijenjeni Zakon o otpadu.

Postupanje s PET-om nije za pet

Drugi problem s ovim Zakonom jest njegova netransparentnost u odnosu na postupak donošenja i provedbe podzakonskih dokumenata, koja je posebice vidljiva kod Pravilnika o ambalaži i ambalažnom otpadu koji je od 2006. godine, odnosno početka provođenja, akumulirao zabrinjavajućih 302 milijuna kuna gubitka u području gospodarenja, odnosno zbrinjavanja PET ambalaže.

Iako Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost koji je zadužen za provedbu tog, a i nekih drugih pravilnika iz tog područja, taj gubitak tumači kao plaćanje naknade građanima za zatečeni ambalažni otpad nastao prije donošenja Pravilnika, što se možda i može smatrati opravdanim argumentom za nastale gubitke u 2006. godini, činjenica jest da je gubitak Fonda u ovom području enormno rastao i u 2007. godini kada je sva ambalaža na hrvatskom tržištu već plaćena. To, naravno, govori da je višak ambalaže došao izvan granica Hrvatske.

Osim toga, razlog donošenja Pravilnika bio je oporaba ambalažnog otpada kao vrlo vrijedne sekundarne sirovine zbog čega je i država putem svojih Fondova sufinancirala i subvencionirala gradnju tvornice ’iz boce u bocu’ tvrtke BBS u Podrutama s više od 4,5 milijuna eura. Ta tvornica danas na tržište izbacuje žalosnih 12 tona novih PET pred-oblika, a ostatak od Fonda otkupljene PET sirovine prodaje na vanjska tržišta uz enormnu zaradu od 450 eura po toni. Zašto Fond sam ne prodaje PET ambalažu na vanjskim tržištima i tako ostvaruje profit u korist građana Republike Hrvatske, a s obzirom na to da je iz provedbe očigledno da oporaba otpada nije stvarni cilj Pravilnika usprkos mojim više puta postavljenim pitanjima do danas nisam uspjela saznati.

Jedina reakcija koju sam izazvala bilo je nemušto obrazloženje da Fond nije profitna organizacija što, naravno, i nije ideja samostalne prodaje ambalaže, ali jest korištenje razlike novca za projekte zaštite okoliša i energetske učinkovitosti, a što bi trebala, uostalom, i biti glavna ideja i svrha postojanja ovog Fonda. Odgovorni dužnosnici i dužnosnice također do sada nisu odgovorili/e ni iz kojih će se sredstava pokriti gubitak Fonda od 302 milijuna kuna koji je nastao čišćenjem ambalaže u Srbiji i Bosni i Hercegovini, time više jer gubitci nastali provedbom Pravilnika o ambalažnom otpadu i dalje rastu.

Neobičnog kurioziteta radi nije naodmet spomenuti da je tvrtka kćer BBS-a koja se, kao što sam već spomenula, bavi oporabom PET ambalaže za što je od države dobila vrlo velike subvencije, dakle da je tvrtka kćer pod nazivom BBS energetika nedavno zatražila lokacijsku dozvolu za izgradnju spalionice otpada u Kamenoj Gorici u blizini Novog Marofa. Treba li reći, mještani Podruta i Kamene Gorice oštro se protive izgradnji spalionice, a svoj otpor temelje na sumnjama u zakonitost poslovanja tvrtke BBS u Podrutama.

Drevna strast prema spaljivanju

Treći problem nedavno usvojenog Zakona o otpadu jest i nedostatak vizije i odustajanje od ambicioznog sustava gospodarenja otpadom kao iznimno vrijednog resursa, odnosno prihvaćanje modela zbrinjavanja otpada i to putem spaljivanja. Malo pretjeranu naklonost prema spaljivanju otpada koja je posebice bila sadržana u kaznenim odredbama Zakona koje su određivale da će se novčanom kaznom u iznosu od 200.000,00 do 700.000,00 kuna kazniti županije, odnosno Grad Zagreb ako na svom području ne osiguraju provedbu mjera za termičku obradu otpada ili spaljivanje, naknadno je shvatio i sam predlagatelj pa je stoga prihvatio moje amandmane kojima sam tražila stišavanje te spaljivačke naklonosti.

Ono što me najviše smeta kod ovog Zakona jest što se u njemu na nijednom mjestu ne regulira obveza korištenja za okoliš najprihvatljivijih i najsuvremenijih tehnologija obrade i termičke obrade otpada, a što u hrvatskim dobro nam znanim uvjetima otvara ogroman prostor za manipulacije i brzu zaradu raznoraznim špekulantima. Iako je cilj usvojene Nacionalne strategije gospodarenja otpadom uspostava sustava gospodarenja otpadom, kako joj uostalom i samo ime govori, a ne zbrinjavanja otpada, činjenica jest da je kombinacija s jedne strane nedovoljne ambicije i odsustva vizije, a s druge strane previše nepriličnog kalkulanstva rezultiralo Zakonom koji se povodi za logikom zbrinjavanja, a ne gospodarenja otpadom.

Smeće i nakon 2012. godine

A kako se to manifestira u svakodnevnom životu? U 2008. godini, godini koja prethodni ključnoj godini novije hrvatske povijesti, dakle 2009. godini u kojoj ćemo navodno učiniti ključni korak u pridruživanju obitelji europskih država, u Hrvatskoj još uvijek ne radi nijedan regionalni centar za gospodarenje otpadom, a teško da će i koji od nekolicine (koji su još uvijek u različitim fazama papirno-dokumentacijske prirode) proraditi prije 2012. godine.

To znači da u sljedeće četiri godine centre kao okosnice sustava gospodarenja otpadom možemo samo sanjati. Kako se ne bismo prerano ponadali i pomislili: ’Pa dobro, čekali smo desetljećima i stoljećima, možemo se sada strpiti još te četiri godine.’; vjerujući kako će s realizacijom centara Hrvatska postati zemlja koja se ekološki i ekonomski odgovorno ponaša prema otpadu kao iznimno vrijednom resursu, trebamo znati da se svi, ali baš svi planirani centri za gospodarenje otpadom, oslanjaju na tzv. MBO tehnologiju (mehaničko biološku obradu otpada), a koja prema Planu gospodarenja otpadom u RH za razdoblje 2007. – 2015. godine podrazumijeva, citiram:

’MBO tehnologija obuhvaća dva ključna procesa: mehaničku (M) i biološku (B) obradu otpada, pri čemu se različiti elementi M i B procesa mogu konfigurirati na različite načine kako bi se dobio širok raspon specifičnih ciljeva: maksimiziranje količine obnovljivih sirovina (staklo, metali, plastika, papir i dr.); proizvodnja komposta; proizvodnja visoko kvalitetnog krutog goriva iz otpada (GIO) definiranih svojstava; proizvodnja biostabiliziranog materijala za odlaganje; proizvodnja bioplina za proizvodnju topline i/ili električne energije. MBO proces može biti projektiran tako da kao izlaz ima jedan ili više primarnih izlaznih produkata. Osim primarnih produkata koji mogu nastati MBO procesom (kruto gorivo, bioplin, kompost, biostabilizirani ostatak), u svim MBO procesima nastaju i sekundarni izlazni produkti kao što su: materijali koji se mogu oporabiti (papir, metali, plastika); otpadni materijal koji se odlaže na odlagalište; otpadne vode; emisije u zrak.’

Drugim riječima rečeno to znači da i dalje nećemo imati sustav koji se oslanja na selektiranje otpada na mjestu nastanka otpada (kućanstva, uredi, industrijska postrojenja itd.), već ćemo i dalje manje-više (osim nekih izuzetaka) otpad tretirati kao smeće i skupljati ga u ’đuture’ te će se tako nerazvrstan otpad odvoziti u centre, ili ti postrojenja za gospodarenje otpadom, u kojima će se tijekom mehaničkog procesa (uglavnom na traci) odvajati neke vrste oporabivog otpada (papir, metali, plastika) od tzv. biološkog otpada koji će se dalje obrađivati za kompost, a ostatak (ili veći dio otpada ovisno s kime komunicirate) će se koristiti kao visoko kvalitetno kruto gorivo. Jedan dio otpada ipak će nakon MBO-a završiti kao tzv. inertni otpad na odlagalištu, a nusprodukt MBO-a jest i bioplin za proizvodnju topline i/ili električne energije.

Nepotrebno je reći da MBO tehnologijom nije moguće postići toliku razvrstanost iskoristivog otpada kao kada bi se on selektivno prikupljao na mjestu nastanka, a što jest i proklamirani cilj Nacionalne strategije gospodarenja otpadom na temelju koje je i nastao prethodno citirani Plan.

Moje sumnje da regionalni centri za gospodarenje otpadom i nakon 2012. godine neće u stvari biti centri za gospodarenje otpadom, već centri za prikupljanje i zbrinjavanje smeća (smjesu i/ili mješavinu raznoraznih otpadaka iz domaćinstva, ureda i svakodnevnog života) prilično je zorno potvrdio i sam državni tajnik za zaštitu okoliša dr. sc. Nikola Ružinski koji je prilično uzrujano u svom završnom saborskom izlaganju o Zakonu u jednom trenutku pobrkao termine i umjesto termina otpad izustio u žargonu Ministarstva okoliša zabranjeni termin - smeće.

Suficit sustava i metoda, deficit otpada?

Apsolutno nedopustivo nerazlikovanje termina otpad od termina smeće od strane državnog tajnika kao glavnog i odgovornog dužnosnika za područje zaštite okoliša, nažalost, nije jedina manifestacija nekompetentnosti najviših državnih dužnosnika za ovu iznimno važnu okolišnu problematiku. Nekompetentnost najviših državnih činovnika vidljiva je i iz toga što se paralelno sa sustavom koji se oslanja na regionalne centre za gospodarenje otpadom gradi, aljkavo doduše, i sustav koji se oslanja na selektivno prikupljanje otpada od strane od države ovlaštenih koncesionara, sakupljača i obrađivača pojedinih, a u pojedinim slučajevima i mnogih vrsta oporabivog otpada.

Apsurdno je da u najvećem broju slučajeva spomenuti koncesionari ne otkupljuju ovaj otpad koji je izuzetno vrijedna sekundarna sirovina već, štoviše, naplaćuju svoju uslugu odvoza ovako selektivno prikupljenog otpada. Netransparentno zakonodavstvo, posebice u ovom sivom području, nažalost omogućava da se u biznis s otpadom uključe različite suspektne tvrtke. Je li to baš pusta slučajnost možemo samo dvojiti. Izgleda da se pri tome nitko od odgovornih ne pita čemu uopće graditi dva paralelna sustava, sustava koji nisu međusobno komplementarni, a situacija se dodatno komplicira i stalno podgrijavanom ambicijom prema instalaciji spalionica otpada. Čini se da ćemo u Hrvatskoj, kako nas je krenulo, uskoro imati suficit raznoraznih sustava za otpad, odnosno da ćemo imati veliki deficit otpada, otpada na koji mnogi računaju kao na priliku za laku zaradu. A tko će platiti realizaciju nekoliko paralelnih sustava za otpad po metodi nek’ se nađe? Zna se, građani RH, porezni obveznici, svi mi!

Što na kraju reći? Centri za gospodarenje otpadom koji se temelje na MBO tehnologiji nisu najbolje rješenje, ali ipak su korak unaprijed u odnosu na sadašnju apsolutno neprihvatljivu situaciju s otpadom u RH. Dosadašnja iskustva s reciklažnim dvorištima i koncesionarima za prikupljanje i obradu pojedinih vrsta otpada nisu pokazala dovoljno dobre rezultate jer građani očigledno nisu dovoljno motivirani (ali ni educirani ili kažnjavani za nepostupanje) za samostalno, odvojeno prikupljanje obradivog otpada.

To iskustvo govori da bez uspostave sustava gospodarenja otpadom (GO) koji se temelji na regionalnim centrima za GO, ili pak bez (čini mi se nedostižne) uspostave sasvim drugačijeg sustava selektivnog prikupljanja otpada na mjestu nastanka otpada, a koji podrazumijeva ogromna ulaganja u lokalne komunalne infrastrukture, jačanje uloge i ovlasti komunalne inspakcije te drakonsko kažnjavanje svih onih koji u svojim domaćinstvima i uredima selektivno ne prikupljaju otpad, ne bismo učinili nikakav korak unaprijed u pravcu adekvatnijeg postupanja s otpadom. Isto je tako činjenica da će lokalne zajednice uvijek prosvjedovati protiv mogućnosti da se u njihovoj blizini izgradi postrojenje poput centra za GO, jer takve objekte, nažalost poučeni dosadašnjim lošim iskustvima na drugim primjerima, doživljavaju kao veliku opasnost za kvalitetu svog života, svoje zdravlje i zdravlje životinja.

Stoga je presudno da stanovništvo i zainteresirane udruge učine što je moguće veći pritisak na vlasti kako bi se takvi objekti napravili tako da primijenjuju najbolje tehnologije zaštite okoliša, prirode te zdravlje ljudi i životinja, da ne budu samo na papiru već i stvarno postrojenja za obradu, a ne prikupljanje i zbrinjavanje otpada, odnosno obična odlagališta smeća te da se izbore za pravičnu ekološku rentu zbog života u blizini takvog postrojenja. Bojim se da je to u ovoj našoj stvarnosti koju zorno obilježava veliki nedostatak svake dugoročnije ambicije, nažalost, i jedino što možemo učiniti.