 |
|
 |
 |
|
|
  |
|
 |
Duh pobune
|
| Marko Strpić |
|
|
Posljednjih mjesec dana polako se budi duh pobune. Izlasci na ulice više nisu samo izlasci na terasu kafića, već ih presjecaju iskre pobune koja je rascjepkana i bavi se vrlo praktičnim problemima raznih interesnih skupina. Bez obzira da li je riječ o radničkim organizacijama, učeničkom buntu ili studentima koji su se napokon probudili, duh pobune je potaknut sve većim nezadovoljstvom. Ipak, nikako da se pobuna počne cjelovito baviti problemima iako je upravo u tome trajno rješenje.
|
| 9 maj 2008 |
|
Proljeće sve ispunjava energijom pa kao da je i ovdje udahnulo neki novi život buntovništvu, želji za promjenom. Nakon dugog razdoblja tišine i prihvaćanja svih odluka «odozgo» gotovo bez i najmanjeg prigovora, uz tek poneki poziv ili upozorenje da «možda nešto ipak nije u redu», čini se da sve što je do sada prolazilo ipak neće samo tako i dalje prolaziti.
Radnici, učenici, studenti i nešto anarhista
Počelo je u četvrtom mjesecu, točnije 12. travnja, a nekako se poklopilo da su sindikati najavili svoje velike radničke prosvjede upravo u vrijeme kada se događao 4. Anarhistički sajam knjiga. To je svakako bilo baš dobro vrijeme za radničke prosvjede jer je nedavno osnovana Mreža anarhosindikalista/kinja (skraćeno MASA) imala priliku za održavanje svoje prve akcije, a tome su se pridružili i drugi sudionici i sudionice sajma knjiga, čime je anarhistički blok na sindikalnim demonstracijama brojio pedesetak ljudi. Osim toga, vizualno i porukama je bio najzanimljiviji i najradikalniji, jer umjesto da traže samo veće plaće i tek mrvice sa stola moćnika, tražili su cijeli kolač i uopće ukidanje sustava koji omogućava situaciju u kojoj se nalazimo. I dok su sindikalni birokrati držali govore, obećavali bolje uvjete i povremeno pričali viceve, anarhosindikalistički blok je i njih nazvao lažovima, na što su reagirali sindikali redari i na trenutak se činilo da će ih pokušati udaljiti. Svaki moćnik ima svoju policiju pa bio to i sindikalni moćnik. Nakon povorke i govora na trgu svi su se razišli, a anarhosindikalisti su pokušali otići do Markovog (ili je možda bolje nazvati ga Zabranjenog?) trga, no u tome ih je zaustavio kordon policije kojima su pročitali svoj proglas. Od okupljenih pedesetak tisuća «žutih» sindikalista anarhističkoj povorci na Markov trg priključilo se njih troje.

Radikalizacija radničkog pokreta se nije dogodila, ali ovo je bilo prvo pojavljivanje MASA-e u javnosti i uopće prvo sudjelovanje u radničkim prosvjedima i akcijama. Za sve ostalo treba puno rada i vremena pa ćemo vidjeti što će se još dogoditi.
U trenutku kada je individualizam i politika «gledaj samo svoju guzicu» najsnažnija politička struja, radikalnim se čini i to da su radnici odlučili izaći na ulice i tražiti bilo što, uopće se solidarizirati jedni s drugima. Naravno, zahtjev za nižim cijenama i većim plaćama je tek kap u moru onoga što bi trebalo promjeniti, a niti neke veće reforme ne bi zapravo značile dugoročno i stvarno poboljšanje za radnike. Ne u ovom sustavu i ne na način na koji se to pokušava napraviti kroz izrazito birokratiziranu sindikalnu strukturu koja više djeluje kao oblik pacifikacije radničkog pokreta, a ne njegov zastupnik. Možete li uopće zamisliti da sindikati podrže neku radikalniju akciju ili zahtjeve radnika? Recimo, preuzimanje poduzeća? Ili će oni ipak biti ti koji će reći «treba biti realan, ako sad pristanemo na manje, ostalo ćemo kroz vrijeme...». Stara priča.
Najnoviji primjer sindikalne pacifikacije radničkog bunta je bijeli štrajk u HT-u, koji je sud zabranio, točnije, proglasio nelegalnim, a sindikat je odmah pozvao sve da prekinu štrajk. Dobro, nakon toga su krenuli razmatrati mogućnost općeg štrajka, no zašto prekinuti bijeli štrajk? Pa to samo znači raditi onoliko koliko je nužno. Prekinuti štrajk znači raditi više i ulagati maksimum vremena i energije u ekstra profit gazdi. Zašto to uopće raditi, sa ili bez bijelog štrajka?
«Divlji štrajk» učenika
U engleskom jeziku postoji odličan izraz za neplanirane štrajkove - wildcat (eng. divlja mačka) strike - divlji štrajk. Danas za sve postoje pravila od toga kada i kako prosvjedovati do toga kada se može i kako ići u štrajk. Moćnici su sve prilagodili sebi, nema nepredviđenih situacija, a kod radnika takav tijek stvari osiguravaju sindikati. Na svu sreću, učenici nemaju svoj sindikat ili studentski/učenički zbor pa je njihov prosvjed bio najsponatniji i bez veće organizacije je pokazao nešto što stvarno treba znati cjeniti - pobunu koja je u svojoj osnovi bila divlja i nesputana. Naravno, pobuna je bila izazvana državnom maturom, a njihovi jednostavni zahtjevi su se odnosili upravo na to, no bilo je tu još nešto. Naime, nikoga od nas moćnici ne pitaju ništa i ne možemo sudjelovati u odlučivanju, a ako si «klinac» i nemaš navršenih 18 godina života, tvoje mišljenje je još manje važno. No, do tog trenutka moraš obavezno proći 12 godina sustavne indoktrinacije i ponešto korisnog obrazovanja. To je obavezno. Nakon toga ti dopuste minimalno sudjelovanje u odlučivanju. Možeš birati tko će vladati. I to je to. Biraš samo svog gospodara.

Sve to kod bilo koga može izazvati bijes, a kada još uvijek ne razmišljaš «realno» i imaš vrlo jednostavne zahtjeve, jer život je jednostavan, ta divlja pobuna postaje samorazumljiva bez posebnog promišljanja. Uz malo artikulacije učenici i učenice su svojom pobunom uzdrmali sustav - rekli su ne jednom od najvećih obrazovnih projekata sustava, a ministar je cijeli projekt odmah povukao. Osim što to govori o moći koju sami srednjoškolci imaju, zapravo govori i o nesposobnosti «stručnjaka» koji su zaduženi za upravljanje sustavom pa onda i obrazovanjem o kojem ovisi toliko cjenjena «uspješnost».
Naravno, sve to je pokušao umanjiti sam ministar tvrdnjama kako maturu treba odgoditi i bolje pripremiti, iako su učenici tražili njeno ukidanje, a ne bolju pripremu. Mediji su tu odigrali dodatnu ulogu pokušavajući cijelom događaju dati «vođe» i «glavne organizatore», kako bunt ne bi bio spontan i samoorganiziran, što bi potencijalno moglo značiti i njegovo širenje, jer daje dobar primjer kako se organizirati. Time je zapravo cijela stvar kompromitirana, a javnost uvjerena kako su to «dobro organizirali uzorni mladi ljudi koji su budući stupovi sustava». Time je učenički bunt (za sada) zaustavljen, a sigurno su stvoreni neki novi državni kadrovi.
I studenti prosvjeduju - vjerovali ili ne!
Ovih dana su na ulice izašli i studenti, ma koliko to zvučalo nevjerojatno. I nisu prosvjedovali zbog malih porcija u menzi, već su doveli u pitanje funkcioniranje «bolonje», iako ne i samu «bolonju», ali za uspavanu studentsku populaciju i ovo je bilo puno. Još jednom su jasno rekli kako Studentski zbor zapravo nema nikakve veze sa studentima i njihovim zahtjevima, a sam SZ je to još jasnije potvrdio podilaženjem ministarstvu i ograđivanjem od studentskih prosvjeda. Ovakvu situaciju sada samo treba primjeniti na cijelo društvo u odnosu na državu. Kao što SZ ne zastupa interese studenata, tako niti država ne zastupa interese društva. Uostalom, koja je razlika između mikro i marko razine, osim u količini moći koju pojedina institucija ima?

No, vratimo se studentskim prosvjedima... Dakle, nisu doveli u pitanje «bolonju» već njeno provođenje. Time su zapravo još jednom sveli stvari na razinu «realnog», umanjujući svoje zahtjeve odmah u početku, a ministar je, baš kao i kod učenika, bez većih problema prihvatio zahtjeve i prije samog prosvjeda. Takva lakoća prihvaćanja zahtjeva opet govori o nesposobnosti takozvanih «stručnjaka», ali otvara i pitanje što se onda još moglo postaviti kao zahtjev? Zašto uopće ići sa «realnim» kada je «nerealna» opcija mogla značiti puno više? Naravno, studentski prosvjedi nisu bili radikalni niti su išli s takvim zahtjevima pa su se i sami govornici ograđivali od bilo kakvih ideja o tome, valjda pokušavajući zadržati taj imidž «realnog». Time što su tražili «dobro provođenje bolonje» potvrdili su tu «realnu», da ne kažem lojalnu poziciju, gdje se ne dovodi u pitanje sustav, već se traži bolja priprema za integraciju i funkcioniranje u tom sustavu. «Bolonja», prema dosadašnjem iskustvu, stvara poslušne kadrove i samo takve studente propušta, jer zadovoljavanje forme je tu glavna stavka, nešto poput produžene srednje škola kroz prve tri godine studiranja, a onda još dvije godine «specijalizacije». Neću ulaziti u daljnu analizu jer time bi se trebali baviti sami studenti, no već površan osvrt govori dovoljno.
Na kraju, studenti su na prosvjedima izrazili nepovjerenje u usmena obećanja iz ministarstva i zatražili sve crno na bijelo potpisano i uz pečate, valjda uz pretpostavku da se to onda neće promjeniti.

No, na prosvjedima su sudjelovali i «autonomni studenti» koji su svojim letkom podsjetili kako je ovo organiziranje mimo Studentskog zbora dobar primjer direktne demokracije i studentske samoorganizacije, koja bi trebala biti osnova svakog studentskog organiziranja. Njihove parole su se također razlikovale, pa su porukama da «Znanje nije roba» i «Neoliberalizam van sa sveučilišta» izrazili stav koji je odudarao od opće poruke prosvjeda.
Sada treba vidjeti kuda će sve ovo odvesti. Ako studenti ne stanu zato jer su zadovoljni dokumentima sa potpisom i pečatom možda se pokrenu i druga pitanja, možda se dovede u pitanje i sama «bolonja», a onda i cijeli obrazovni sustav. Teško, ali ne i nevjerojatno, jer prije ili kasnije će morati doći do toga.
Tek početak
Ne treba na sve ovo što se događa gledati kao nešto što donijeti dugoročnu promjenu, ovo su tek prvi znakovi pobune. Iako ovdje iznosim i dosta kritike na račun onoga što se događalo, zapravo u svemu tome vidim neke razloge za optimizam jer pobune koje se događaju jedna za drugom, društvene turbulencije i preuzimanje inicijative ipak daje do znanja da apatija nije potpuna. Također, čini se da neoliberalni, kapitalistički i postmodernistički trikovi više nisu dovoljni za mazanje očiju. Možda je to i preoptimistično gledanje, ali sve je tek u povojima, ovo nisu definitivni zaključci. Svakako je riječ o trenutku koji otvara neke mogućnosti.
U svakom slučaju, pobuna je dobra stvar. Neprihvaćanje onoga što nam je nametnuto je dobra stvar, a organiziranje izvan zadanih normi, struktura i unaprijed određenih načina je ono što zbunjuje strukture moći, nešto s čim se ne znaju nositi i čemu ne mogu stati na kraj, jer nemaju «glavu i rep» za koje se mogu uloviti. Kod učenika su pokušali stvoriti vodstvo, ali ono nije stvarno, kao što niti Studentski zbor nije vodstvo studenata. Uvijek je dobro kada sustavu stvari izmiču kontroli pa makar to bilo trenutno. Niz takvih trenutaka će stvoriti dugoročne temelje za promjene koje će biti trajne.
Ono što je možda najvažnije je solidarizirati se sa različitim borbama koje traju, pokušati dati primjer cjelovitog pristupa i rješavanja ukupnog problema, a ne svoditi borbu na rješavanje njegovih posljedica, poput nejednakih plaća, školarina i sličnog (iako su i to važne pobjede za svakodnevni opstanak). Danas je vidljivo da je sustav ranjiv i posve nesposoban nositi se sa problemima, ali i otporom koji se polako širi. Što veći broj ljudi to vidi biti će i više pobuna. Što više, to bolje.
|
|
|
Komentari
-
Duh pobune
marginalac, 11 maj 2008 19:44
svaka čast na izvrsnom tekstu!
-
ja, 11 maj 2008 22:08
Previse anarhistickog popovanja. marginalci ste i uvijek cete to ostati, jer ste sektasi i dogmati.
Odgovor
-
Duh pobune je jedini zdravi duh
Lost, 12 maj 2008 00:09
anarhisti ne popuju, oni djeluju!
ali vidim da ti dobro popujes, pa stoga tvoj komentar nije nista drugo nego blijeda provokacija bez smisla cime se odlicno uklapas i svrstavas u bezlicnu masu kojoj oni "drugaciji" (svjesniji) djeluju marginalno.
istina je sve sto u tekstu stoji, nesto se dogadja, pokrece. i stvarno, bilo je krajnje vrijeme, nadajmo se da ce svijest porasti dovoljno da se shvati kako je dovoljno samo malo solidarnosti koja ce producirati zdravu pobunu, s razlogom i ciljem.
pozdrav i..
vidimo se na ulici ;)
Odgovor
-
Duh pobune
Kurbla, 12 maj 2008 06:16
Sa radikalnim grupama uvijek treba biti oprezan, zato što su sklone vidjeti same sebe kao nešto posebno i skliznuti u "cilj opravdava sredstvo" način djelovanja, dozvoliti sebi ono što se drugime ne dozvoljava i protiv čega se zapravo bori. Upravo je taj jednostavan psihološki mehanizam - a ne neka posebna teorija - odgovorna za razvoj od komunizma do staljinizma, jednako tako kao što je bio odgovoran za kršćanstva od Isusovog "okreni i drugi obraz" do inkvizicije i krstaških ratova. Stoga valja inzistirati da se sve te radikalne grupe procjenjuju po točno istim onim kriterijima po kojima se procjenjuju i mainstream organizacije.
Primjerice, ako su anarhosindikati uporni u nazivanju ostalih sindikata "birokratskima" onda ih odmah treba suočiti sa pitanjem "a po čemu to vaši sindikati nisu birokratski?" I doista, jednostavan uvid u statute ASI ili pogotovo IWA će pokazati da je funkcionere tih sindikata zapravo teže ukloniti sa svojih pozicija inicijativom "odozdo" nego li što je to slučaj sa funkcionerima "običnih" sindikatima, ili čak Predsjednom RH. Npr. Sindikat znanosti kojeg sam donedavno bio član zahtijeva 10% podružnica za pokretanje procedure o smjeni funkcionera (kao i npr. RH za referendum o bilo kojoj pol. odluci, uključujući i promjenu ustava ili izvanredne izborima). ASI - anarhosindikalistička inicijativa - traži 33% članstva. Svatko sa imalo iskustva zna da je ta brojka nerealna. Statut međunarodne organizacije anarhosindikalista, IWA je još gori - primjerice, Sekretarijat IWA može smijeniti samo Kongres, a Kongres se saziva odlukom Sekretarijata "ako je moguće" svake druge godine. Unatoč slobodarskoj retorici, vidimo da u praksi anarhosindikalisti idu ispod trenutno prihvaćenih standarda participativne demokracije.
Ja sam proteklih nekoliko mjeseci proveo diskutirajući sa anarhosindikalistima, i moj dojam je, blago rečeno, loš. Oko polovica njih su ljudi kojima ništa ne bih mogao prigovoriti, ali ima i puno onih koji se sasvim uredno ponašaju po principu "mi smo u pravu, dakle mi smijemo što drugi ne smiju", i to ne samo na margini organizacije. Upravo suprotno. Evo, primjerice, što mi je na tezu da bi anarhosindikati trebali surađivati sa masovnim sindikatima na jednom forumu (Google zna gdje) odgovorio Generalni sekretar IWA, Ratomir Trivunac:
Za takav subimbecilan nivo diskusije mogu da odem na bilo koji forum, od b92 foruma, preko forum.hr-a do stormfronta. Otvorenost prema takvim kriminalcima koji reproduju kretenizme koje su pokupili na fakultetu nema nikakve veze sa anarhizmom, vec sa liberalizmom unutar naseg pokreta koji i dalje predstavlja veliki problem. Kao sto je poznato, nasa pozicija je uvek bila da nema slobode za neprijatelje slobode. A svako ko kaze da je neka revolucionarna organizacija ista, samo "konkurentna" jednoj kapitalistickoj tvorevini kao sto su zuti sindikati je nesumnjivo neprijatelj slobode. Takve treba streljati, a ne sa njima raspravljati.
Ovo nije uopće bezopasno - riječ je o organizaciji koja se smatra revolucionarnom i čovjeku koji se nalazi na samom vrhu međunarodne organizacije, i koji bi teorijski, mogao i doći u poziciju da odlučuje o životu ili smrti. A vrlo zabrinjavajuće je, naravno, što bi se, uostalom, teško popeo na tu poziciju da je duh koji tamo vlada suprotan. I nije suprotan, bar ne po mojoj opservaciji. Rekao bih da je ugrubo pola anarhosindikalista zaista odlučno protiv takvih stavova, ali i da pola u njima ne vidi većeg problema - a svi su, nažalost, voljni tolerirati takve ljude na vodećim funkcijama. Dakle, situacija je vrlo loša - a bila bi samo još lošija u nekoj revolucionarnijoj situaciji. I iako mi je žao entuzijazma doista iskrenih anarhista, takve pojave ipak treba oštro osuditi u samom početku.
-
Eugen, 13 maj 2008 12:27
dakle,
nasi "birokrati" su megafoni organizacija, nisu placeni za svoj posao i odgovaraju direktno onima koje predstavljaju...
pod imperativnim su mandatom, i nikakva procedura ne bi mogla zaustaviti bazu nasih organizacija ako izabrana funkcija ne vrsi posao za koji je izabrana ili krade, laze, vara, ne radi..
a unutarnji problemi organizacija se rjesavaju silom, zamislite koji smo mi nasilnici, kada probleme rjesavamo jacim argumentom, cinjenicama, voljom clanova organizacija..
i uzmite u obzir da svaka organizacija ima autonomiju i da svaka lokalna grupa unutar organizacija ima opet svoju autonomiju, tako da nema centralne sile koja bi vrsila politicki pritisak, ali zato imamo jasne anti-drzavne i anti-kapitalisticke pocizije i kome se to ne svidja nitko ga ne sili da ostane u organizaciji ili internacionali, ili pak da se pridruzi
a o cilju koji opravdava sredstva, pih, koja glupost..
razlicita sredstva dovode do razlicitih ciljeva, direktna demokracija unutar organizacija dovodi do direktne demokracije u drustvu, ovdje i sada gradimo novi svijet u ljusci staroga, na anti-hijerarhijskim principima i nacelima solidarnosti, uzajamne pomoci, ravnopravnosti, slobode-odgovornosti..
drugarski pozdravi :)
Odgovor
-
Duh pobune
Kurbla, 12 maj 2008 06:20
Pardon, ime gensek. IWA je Ratibor, ne Ratomir
-
12 maj 2008 10:58
Toliko vremena provodiš kritizirajući anarhiste da se čini ko da te plaćaju za to, odnosno da si pandur. mislim da su kritike dobra stvar, al kad netko velik dio svog slobodnog vremena i energije provodi na forumima neprestano blateći nešto to je ili neimanje života, ili bolesna opsesija, ili pandurska posla...
-
marginalac, 13 maj 2008 16:11
u ovoj priči valja napomenuti neke korisne informacije. iako se Kurbla u javnosti predstavlja kao nekakav "branitelj" demokracije, njegovi stavovi su ekstremno etatistički i liberalno-kapitalistički što je dokazao više puta i nijedan put nije opovrgnuo. tako se naš Kurbla već mjesecima vuče po raznoraznim anarhističkim medijima, u početku glumeći dobronamjernu opoziciju (i kao takav bio prihvaćen), no pokazao je svoje pravo lice i svoj "sveti" skriveni cilj. s namjerom da izvuče točno ono što mu je trebalo da krene u rušenje anarhističkih organizacija, počeo je namjerno provocirati i vrijeđati ASI, MUR i sukladno s tim funkciju generalnog sekretara, praviti se glup iako zna napamet principe/statute na kojima počivaju ove organizacije, te je izmamio nesmotrenu izjavu izvjesnog gensek.a datu u čistom afektu nakon više mjeseci toleriranja njegovog ponašanja, sisanja krvi i parazitiranja na našim leđima. i sad se tu šepiri ko da je uhvatio boga za bradu, te zlonamjerno prešućuje svoje prave ciljeve i identitet...nije isključeno da je policijski infiltrator koji marljivo radi na sotoniziranju i rušenju organizacija koje se upravo bore za slobodu i ljudsko dostojanstvo.
Odgovor
-
Duh pobune
Jele, 19 maj 2008 11:51
Dobar tekst, sa dobrom idejom u pozadini. Ipak, iako je autor već prešao tridesetu, njegova argumentacija je ostala na razini parlaonice. Ovoj (ozbiljnoj) temi fali zrela kritika i uvjerljiva argumentacija, a ne površno fektanje nakon kojeg izostaje efekt, što ostavlja veliki prostor za primjedbe poput Kurblinih.
-
tele, 19 maj 2008 12:40
Zanimljivo je kako dosta frustriranih ljudi kanalizira svoje nezadovoljstvo pokušavajući diskreditirati i ono malo stvari što valja. da ovaj tekst i je na razini parlaonice ovaj je komentar na razini pasivnog laprdala. umjesto da kritiziraš ajde lijepo sjedni i napiši kvalitetan, hvale vrijedan tekst koji će zadovoljiti sve tvoje kriterije i usrećiti ostale smrtnike neopterećene kriterijima i razinama, već možda samo jelte, potpuno nebitno: idealima.
-
anarhotuka, 20 maj 2008 10:39
mene bi zanimalo cime se anarhosindikati bave... da li je netko od njih bio na nekom drugom sindikalnom prosvjedu tipa dalmatinke, salonita itd. ili su samo odradili glavnu predstavu u zagrebu? na koji se nacin anarhosindikati bave poboljsanjem polozaja radnika...? ili ukidanjem obaveznog rada....
-
Eugen, 20 maj 2008 11:22
Lokalna grupa iz zagreba podrzala je svojim prisustvom radnice Dalmatinke…a nacionalna mreza i ostalim metodama solidarnosti i nadamo se internacionalnim pritiskom na dragu nam bracu u Italiji…
«Na koji se nacin anarhosindikati bave poboljsanjem polozaja radnika...?»
Za sada ima malo nacina jer imamo malo clanstva, ali cijela stvar je u tome da mi ne emancipiramo, radnici se emancipiraju sami ili nikako, mi smo tu da ukazujemo na kontradiktornosti kapitalizma i drzave, stojimo rame uz rame sa drugim radnicima, ukazujemo na neke drugacije metode radnicke akcije, kroz propagandu, agitaciju, edukaciju i na kraju direktnu akciju…Dakle radnici se sami kroz anarhosindikate direktno bave svojim problemima zaobilazeci «birokraciju» i «radnicko vodstvo»..
«ili ukidanjem obaveznog rada....» ne nismo hipiji, niti anarho-primitivisti..
imamo neka nacela i principe koje mozes iscitati ovdje:
http://www.masa-hr.org/files/statut/statut%20MASA-e.pdf
ovdje: http://masa-hr.org/?q=node/8
ovdje: http://masa-hr.org/?q=node/6
i ovdje: http://www.masa-hr.org/?q=node/45
Anarhosindikati su autonomne, ne-hijerarhijske, ne-birokratske, anti-kapitalisticke internacionalne radnicke ekonomsko klasno borbene organizacije, (pod radnistvo se misli na klasu ljudi koja je iznajmljivala, iznajmljuje ili ce iznajmljivati svoju radnu sposobnost (dakle ukljucuje i umirovljenike/ice, nezaposlene, te buduce radnike odnosno ucenike i studente), vecina koja ne posjeduje sredstva za proizvodnju i koja je gazena od privilegirane manjine; vlastodrzaca, politicara, bogataske elite i njihovih pasa cuvara; policije, vojske, privatnih osiguranja i svih ostalih represivnih struktura..
U Hrv. nema anarhosindikata, ali ima nacionalna mreza anarhosindikalista/kinja..
Odgovor
-
Duh pobune
jele, 20 maj 2008 11:23
Drago tele,
kritika je bila konstruktivna i nije bila zlonamjerna, ti očito imaš previše negativne energije, koju onda imaš potrebu ispucavati prema svima koji pokorno ne klimaju glavom na sve što ti kažeš, ili podržavaš. Ja sam u ovom slučaju istomišljenik s autorom, samo mislim da se to moglo bolje izvesti. I da, ja pišem društveno relevantne članke.
-
tamara, 22 maj 2008 01:01
meni tekst uopće nije na razini parlaonice, primjedba o isforsiranim vođama učeničkog bunta je baš dobra, iako medijska namjera tu sigurno nije bila zaustavljanje bunta. faktička je pak pogreška tvrdnja da su učenici tražili ukidanje državne mature jer su na ulice krenuli samo kako bi dobili dodatne informacije i vrijeme. tako da su po meni ovakvi ’realni’ zahtjevi očito djelotvorniji od ’nerealnih’ anarhističkih koji su predaleko od konkretnih problema zbog čega i ostaju na razini parole.
-
koji jesam, 22 maj 2008 22:33
Bitno je ici dalje, uvijek dalje od onoga sto se moze danas postici, naprijed u korijenite promjene drustva. Matura je problem i pobuna je uspjela, matura ukinuta.
Ratovi, imperijalizam, siromastvo, glad, umiranje, bijeda, kapitalizam, medijska kontrola, edukacijski sistem koji gnjeci mlade osobe u oblik koji je trziste rada zapovijedilo, zedni pored izvora vode.... POBUNA
-
23 maj 2008 11:45
bitan je moment srce, ljubav, solidarnost- pa se borit i za ono sto ti nije pred nosom u smislu osobnog problema, citav svijet je jedna loptica i sve nas se tice
-
27 maj 2008 17:38
bojim se da je duh pobune samo duh. neutjelovljen, lelujav, tesko vidljiv i neopipljiv....
-
Covjestvo, 21 juni 2008 23:13
Mogu li vas zamoliti da pisete malo jednostavijim hrvatskim da vas bolje razumijem?
Hvala lijepa
Jedna obicna osoba
Odgovor
|
|
 |
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
| dekontaminirati Osijek |
| Jaroslav Pecnik |
| Utamničenjem Glavaša, jedno sramno poglavlje hrvatske politike, iako traljavo, ipak ide svome kraju. Ali zato gradu Osijeku i uopće istoku Hrvatske tek predstoji veliko i temeljito (pro)čišćenje Augijevih štala koje je lažni heroj domovinskog rata (s lažiranim ratnim putom) i ražalovani general Glavaš kontaminirao kriminalom, korupcijom i zločinima nezamislivih razmjera. |
 |
|
|
 |
 |
 |
| jesu li Hrvati govna neviđena? |
| Boris Dežulović |
| U mržnji je izrasla cijela jedna ratna generacija, koju su roditelji, škola i društvo naučili da Drugima i Drugačijima nema mjesta u Etnički Čistoj Našoj, i da takve – jer došlo je šugavo neko vrijeme da se Druge i Drugačije više ne smije ubijati – valja već od malih nogu podsjećati kako nisu dobrodošli, i tjerati tamo odakle god da su uopće došli. |
 |
|
|
 |
 |
 |
| WikiLeaks - tri digitalna mita |
| Christian Christensen |
| Dok traju rasprave o sigurnosnim implikacijama objavljivanja oko 90.000 dokumenata o američkom vojnom djelovanju u i Afganistanu, vrijedi ukazati i na to da je ’slučaj WikiLeaks’ doveo u pitanje tri političko-komunikacijska mita: o moći društvenih medija, o odumiranju nacionalne države i o smrti novinarstva. |
 |
|
|
 |
 |
|
|
|
|
 |