Na nužnost jačanja važnosti željezničkog prometa već godinama upozoravaju i nevladine udruge za zaštitu okoliša jer je željeznica staro-novo alternativno prijevozno sredstvo današnjice, ekološki prihvatljivo prijevozno sredstvo. Opredjeljenje za razvoj željezničkog prometa u Hrvatskoj ukazalo bi na svijest i odgovornost naše Vlade prema zajedničkom suzbijanju štetnih posljedica modernog, tržišno usmjerenog, i već gotovo globalno prisutnog načina života. No, kao i mnogo puta prije, pokazalo se da nije tako. Nažalost, jer i ovaj dokument kao i mnogi prije njega ne govori o nužnim reformama, već o glumljenju reforme, političkom teatru sjena....

Neugodno iznenađenje već na prvi pogled

Kada sam krenula čitati dokument za koji sam se ponadala da će potaknuti razvoj i podignuti važnost željeznice u Hrvatskoj neugodno sam se iznenadila već i naslovom dokumenta. Hello?, pomislila sam, kakav je to dokument o željeznici koji u naslovu nema tu, nažalost tako često zloupotrebljenu, ali ipak čarobnu riječ koja govori o našoj pozitivnoj ambiciji – zašto u naslovu nema riječi razvoj? Naime, dokument nosi naziv ’Prijedlog Nacionalnog programa željezničke infrastrukture za razdoblje 2008. do 2012. godine’ iz čega je više no vidljivo da se nigdje ne spominje riječ razvoj, a to već samo po sebi zvoni za uzbunu. Razlog zbog kojeg se u nazivu dokumenta nigdje ne spominje razvoj ubrzo mi se razotkrio, odnosno nakon nekih sat i pol kada sam i pročitala ovaj dokument od nekih 30-tak stranica. Po čitanju teksta shvatila sam da je sadržaj dokumenta u nekim dijelovima toliko neambiciozan, a u drugim dijelovima toliko nerealan i fantastičan da je čak i predlagateljima, Vladi Republike Hrvatske, bilo jasno da ne bi bilo u redu u naziv dokumenta staviti termin razvoj. Petljanje s nazivom dokumenta, nažalost, samo je prva stepenica u cijelom stubištu prijepora učvoranog u ovaj dokument čije je nedavno usvajanje u Saboru ostalo bez ikakve jače reakcije hrvatske javnosti. Mi u oporbi smo jamrali u Saboru, rasprava je potrajala nekih dva do tri sata, dobili smo nekoliko prosvjednih pisama ljudi koji rade u HŽ-u ili se razumiju u ovu problematiku, a nakon toga je nastupila apsolutna tišina....

Što je Hrvatska bez moderne i efikasne željeznice?

Tišina je obavila donošenje i post festum ovog dokumenta iako je upravo razvoj željezničke infrastrukture koji se odvija paralelno s modernizacijom željeznice ono što nam je toliko potrebno. Jer Hrvatska, navodno, želi biti država održivog gospodarskog razvoja, a time i država s visokim standardima zaštite okoliša, a visoke standarde zaštite zraka ugroženog sve intenzivnijim cestovnim prometom moguće je postići u prvom redu modernom i efikasnom željeznicom, a potom i implementacijom visokih tehnologija zaštite zraka u industriji i energetici. Moderna i učinkovita željeznica nam je, dakle, potrebna zbog učinkovitije zaštite okoliša kao konstantnog dugoročnog cilja naše zemlje. No, osim učinkovite zaštite okoliša, razvoj željezničke infrastrukture nam je potreban i zbog razvoja gospodarstva kojeg je razvoj prometne infrastrukture temeljni preduvjet. Jer upravo napredak gospodarstva uz paralelnu i učinkovitu zaštitu okoliša podrazumijeva realizaciju politike održivog razvoja Hrvatske za koji postoji, barem deklarativni konsenzus svih političkih opcija u zemlji. S obzirom na to da sada već usvojeni ’Nacionalni program željezničke infrastrukture za razdoblje 2008. do 2012. godine’ nema za cilj razvoj željezničke infrastrukture, a do modernizacije željeznice je vladajućima toliko stalo da se nisu udostojali prionuti realizaciji prethodnih planova modernizacije željeznice, jer nisu njihovi, ali nisu čak ni izradili vlastiti dokument čiji bi cilj bila modernizacija željeznice, zaključak se nameće sam od sebe – vladajućoj političkoj eliti do održivog razvoja Hrvatske stalo je kao do lanjskog snijega, ako i toliko. A bez moderne i učinkovite željeznice Hrvatska nije i ne može biti zemlja koje se razvija u skladu sa smjernicama održivog razvoja.

Brkanje obveza prema EU s ciljevima

Kada se dokument pročita već na prvi pogled je vidljivo da su u dokumentu pobrkani ciljevi i obveze, da su ciljevi dokumenta postale obveze Hrvatske prema Europskoj Uniji. To konkretno znači uvođenje određenih standarda moderne željezničke infrastrukture na pojedine koridore, koridore koji su interesantni međunarodnim prijevoznicima i to iz jednog, jedinog razloga, odnosno kako bi njima mogli prometovati strani prijevoznici sa svojim znatno modernijim i kvalitetnijim vlakovima od onih naših. To ne bi brinulo kada bi se paralelno s izgradnjom moderne željezničke infrastrukture nastavila i modernizacija naše željeznice, odnosno modernizacija željezničkog parka. Ali nažalost nije tako jer je modernizacija naše željeznice zaustavljena prije nekoliko godina, odnosno u trenutku kada je Vlada premijera Sanadera modernizaciju željeznice obilježila kao SDP-ov projekt i kao takav odbacila kao neprihvatljiv. S obzirom na činjenicu da je modernizacija željezničkog voznog parka zaustavljena, našim će međunarodnim prugama uskoro prometovati samo strani prijevoznici i to iz jednog jednostavnog razloga: Hrvatske željeznice neće moći konkurirati ni svojom uslugom, ni svojom cijenom stranim prijevoznicima i njihovim luksuznim, brzim i cjenovno povoljnijim vlakovima.

Osim toga, Program u sljedećih pet godina predviđa vrlo skromna ulaganja u razvoj pružne mreže, nekih 4,5 milijarde kuna što podrazumijeva izgradnju svega 100 km nove pruge u sljedećih 5 godina, ili samo 20 km novih pruga godišnje. Smatram kako Hrvatska mora imati kapaciteta i znanja da sagradi mnogo više od predviđenih 20 km pruge godišnje ukoliko je razvoj željeznice doista strateški cilj zemlje. A morao bi biti. Prometni sustav, naime, nalazi se među najvažnijim sustavima u cijeloj Europi, sustavima koji su nužni preduvjet i generator razvoja i koji u prosjeku sudjeluju s 10% u bruto društvenom proizvodu zemlje. Ukoliko ne postoji točno određena uloga cijelog prometnog sustava, a željeznički promet je iznimno važan segment tog sustava, ne može se očekivati da će promet imati onu ulogu motora razvoja naše zemlje koju bi trebao imati, i ima, ali u mudro vođenim državama. S ovim Programom to nije slučaj jer nije utemeljen na stvarnim analizama prometa roba i putnika, kao ni na analizama posljedica koje će nužno izazvati provođenje ovakvo definiranog Programa. Što to znači? To znači da su se neki projekti u Programu našli ne zbog stvarnih i opravdanih razloga, već zbog unatarnjih ili vanjskih političkih razloga i motiva. Takav projekt je okolišno iznimno upitan projekt nizinske pruge Rijeka – Zagreb.

Željeznicom protiv okoliša

Ono što me iznimno uznemirilo u ovom dokumentu jest forsiranje realizacije nizinske pruge koja se zove Rijeka – Zagreb, a koja je sve samo ne projekt od interesa za zaštitu okoliša. Nizinska pruga podrazumijeva izgradnju pruge u istom visinskom profilu, a s obzirom na konfiguraciju terena na predviđenoj trasi Rijeka - Zagreb, ona podrazumijeva izgradnju čak 40 km tunela, te cijeli niz iznimno zahtjevnih infrastrukturnih projekata poput vijadukata i sl. Normalna procedura prilikom donošenja odluke o projektima poput ovog nužno podrazumijeva prethodnu izradu studije o utjecaju projekta na okoliš te izradu studije isplativosti takvog projekta. Upravo se time pokazuje je li korist za zajednicu i investitora takva da opravdava štetu koju će realizacija takvog projekta donijeti okolišu. Postavlja se pitanje je li nizinska pruga Rijeka Zagreb takav projekt jer su za njenu realizaciju nužni zahvati u okoliš veliki, šteta po prirodu i prirodne resurse ogromna, baš kao i cijena takvog projekta. I to samo zato kako bismo sagradili prugu velikih brzina na kojoj naši vlakovi nemaju što tražiti i po kojoj bi se dnevno trebalo prevesti više od 200 000 putnika kako bi ona bila isplativa. Imamo li mi doista takve potrebe? Zagovornici izgradnje ovog projekta reći će kako u fokusu nije prijevoz putnika, već roba što je apsolutno neprihvatljivo, jer za prijevoz roba nije potrebna nizinska pruga velikih brzina, a i postojeći kapaciteti riječke luke nisu takvi da bi mogli opravdati realizaciju takvog projekta koji je vrlo destruktivan za okoliš. Opravdanost investicije temelji se na prometu od 40 milijuna tona godišnje putem riječke luke čiji su trenutni kapaciteti između postojećih 5 i maksimalnih 10 milijuna tona roba godišnje.

Bijeg od politike, lov na profit

Osobno sumnjam da će nizinska pruga Rijeka – Zagreb ikada biti realizirana jer bi to bio nerazumni ekocid i bacanje novca. No, sigurna sam da će privilegirane projektantske kuće kojih u Hrvatskoj nije puno i sve su u sprezi s vladajućom politikom, na ovom projektu zaraditi milijune i milijune kuna. Ovaj dokument daje alibi za raspisivanje natječaja za izradu projekta koji košta jako, jako puno novca. Projektanti će strpati novce poreznih obveznika u džep, nadležno Ministarstvo će reći kako je takav projekt neprihvatljiv za okoliš, udruge će se buniti i od cijelog projekta, osim za projektante, neće biti ništa. Javnost će biti zadovoljna jer državna administracija uvažava stavove javnosti. U stvari će se raditi o režiranom cirkusu za (zakonito) uzimanje milijuna i milijuna kuna i to sve u skladu s procedurom.

S druge pak strane, Program ponovno predviđa, naglašavam – ponovno, izgradnju pruge Podsused – Samobor – Bregana, pruge po kojoj su prema prethodnim planovima već trebali prometovati vlakovi. Taj projekt ima veliku ekološku i ekonomsku korist zbog velikog broja putnika koji bi svakodnevno putovali na toj realaciji svoje automobile ostavljajući kod kuće, ali se toliko traljavo priprema, da je veliko pitanje hoće li tom prugom prometovati vlakovi i za pet godina. Samoborci s kojima sam razgovala iznimno su skeptični prema realizaciji ovog projekta jer opravdano smatraju kako je ova pruga već odavno mogla biti sagrađena da je za to bilo političke volje. A političke volje, očigledno, nije bilo, možda i zato kako se ne bi ugrozio privatni biznis onih koji imaju koncesiju na prijevoz putnika na relaciji Samobor – Zagreb po privilegiranoj cijeni od ’samo’ 25 kn.

I zato, iako bi svaki dokument koji ima za cilj povećanje važnosti željezničkog prometa u Hrvatskoj, i zbog njegove ekološke i ekonomske dimenzije trebalo podržati, ovom nisam mogla zaželjeti dobrodošlicu jer u njemu nema razvoja i nema ekološke svijesti, ali ima jako, jako puno ambicije prema stjecanju profita na račun poreznih obveznika i to u skladu s legitimnim procedurama i prema slijepom slovu zakona. Saborskim ’zelenim’ svjetlom ovaj je dokument dobio svoj zakonski plašt kojim će prikriti uvijek gladnu ’crnu rupu’ želje za stjecanjem profita gospodarsko-političkih podobnika. U tom okruženju željeznica nije više važan prometni medij, već medij za povećanje već i sada velikih bogatstava onih povlaštenih. I zato nije pitanje zašto je hrvatska politika odustala od željeznice, već zašto je javnost, u prvom redu zainteresirana civilna scena, udruge i za okoliš zainteresirani pojedinci, odustala od željeznice u koju smo se još do prije koju godinu svi tako zaklinjali...