Nedavno pogubljenje iračkog diktatora Saddama Huseina u političkom smislu zatvara jedno poglavlje političke povijesti, ali zasigurno otvara novo poglavlje povijesti medijskih spektakla. Čini se da su medijski moguli diljem svijeta u svojoj neprestalnoj opsesiji postocima gledanosti i sve prisutnijom sviješću o tome da su ljudi uronjeni u globalizirano društvo tržišne kulture postali imuni na informacije kojima ih se svakodnevno bombardira, odlučili kao standardni modus operandi koristiti taktike gerilske komunikacije koja ima samo jedno pravilo: šokirati nekoga znači otvoriti mu oči. Iako je gerila komunikacija više no dobrodošao komunikacijski alat, gerilska snimka pogubljenja diktatora Huseina i njeno emitiranje na mainstream elektroničkim medijima poput javnih televizija je primjer najgore i najneukusnije varijante komunikacije neke poruke tipa reality showa.

Ono što ostavlja najgori dojam je svojevrsno ‘držanje svijeće’ ili pokroviteljstvo politike nad takvim komunikacijskim modusom operandi. I stoga su odmah nakon pogubljenja uslijedile reakcije vodećih svjetskih političara, u prilozima o pogubljenju ’začinjene’ stravičnom snimkom smaknuća. Iako su SAD kao predvodnica globalizacijskih procesa bez ikakve sumnje glavna neformalna pokroviteljica takvih praksi, ono što posebno brine je reakcija novopečenog glavnog tajnika UN-a Ban-Ki-Moona (molim lijepo: ne Jamesa Bonda!!!) na upite novinara kakav je njegov stav o pogubljenju iračkog diktatora. Iako je Ban-Ki-Moon bivši ministar vanjskih poslova Južne Koreje, države u kojoj je ozakonjena smrtna kazna, na novom položaju glavnog tajnika UN-a, organizacije koja se protivi smrtnoj kazni, mora zagovarati politiku tog tijela, a ne svoju ili svoje zemlje.

Amerikanci su koristeći uobičajenu retoriku zagovaratelja demokracije u svijetu uspjeli i Saddamovo pogubljenje ocijeniti kao važnu etapu u procesu demokratizacije Iraka. U priopćenju Georgea W. Busha mogu se pročitati već očekivane izjave o borbi protiv terorizma, poštenom suđenju, dobrobiti za građane Iraka i SAD-a. Neosporna je činjenica da nas takvom retorikom Amerikanci ’hrane’ već cijeli niz godina računajući valjda na ono pravilo – ono što se ponovi dovoljan broj puta postat će istina. Tako danas gotovo više nitko i ne spominje da je glavno opravdanje vojne intervencije u Iraku bila teroristička prijetnja svim građanima svijeta kemijskim i drugim oružjima masovnog uništenja. To što oružje za masovno uništenje u Iraku nikada nije pronađeno danas više nije važno. Kao što nije više važno ni to da su upravo SAD pomogle širenju političkog utjecaja nedavno pogubljenog iračkog diktatora. Stoga je pastor Jesse Jackson, američki mirovni aktivist i zagovornik ljudskih prava, vjerojatno u pravu kada zaključuje da Saddamovo pogubljenje neće osnažiti moralni autoritet SAD-a u svijetu te da Saddam kao ratni trofej samo produbljuje katastrofu s kojom su Amerikanci neizbrisivo povezani. Kada danas prosuđujemo lik i djelo brutalnog i nemilosrdnog zločinca Saddama Huseina trebamo imati na umu da je Saddam stravične zločine protiv vlastitog i drugih naroda počinio, između ostalog, i u vrijeme dok je bio saveznik SAD-a.

Kako su nam odnosi s javnošću ’prodali’ rat u Perzijskom zaljevu

Neukusna medijska prezentacija pogubljenja iračkog diktatora Huseina samo je, nažalost, tek jedna od već dobro etabliranih komunikacijskih metoda prodaje izvitoperene varijante stvarnosti koja se najbolje vidi iz ‘prodaje’ rata u Kuwaitu američkoj, a potom i svjetskoj javnosti.

Danas, petnaestak godina nakon Zaljevskog rata i Pustinjske oluje, i u hrvatskoj javnosti prevladava dojam kako je intervencija u Kuwaitu opravdana, demokratska i pravedna - što zapravo znači da je agencija Hill & Knowlton, zastupajući interese kuvajtskog emira, učinila iznimno dobar posao, i to svim kasnijim kritikama usprkos. Naime, i danas u zapadnom svijetu prevladava dojam, usprkos tome što je javno raskrinkana manipulacija pričama, svjedočenjima i činjenicama oko iračke agresije na Kuwait u režiji PR stručnjaka agencije Hill & Knowlton, da je iračka vojska predvođena interesima beskrupuloznog diktatora Saddama Huseina izvršila brutalan, genocidan napad na demokratski gotovo idilično društvo Kuwaita. No, danas svima dostupne činjenice govore drukčije.

Iračka vojska okupirala je Kuwait u kolovozu 1990. godine čime se irački diktator Saddam Husein iz američkog saveznika gotovo preko noći premetnuo u brutalnog diktatora i agresora. Iako su aktivisti za ljudska prava do tada već desetak godina upozoravali na ozbiljna kršenja ljudskih prava u Iraku, američka administracija godinama je podržavala Saddamov režim kao pouzdanog saveznika u borbi protiv fundamentalističkog Irana. Dugogodišnja podrška Amerikanaca uvjerila je iračkog diktatora kako Amerikanci neće ni ovaj put reagirati. No, to se pokazalo pogrešnom pretpostavkom. Zbog dotadašnje američke podrške režimu Saddama Huseina kuvajtski establišment imao je problem jer je morao u interesu povratka okupirane zemlje uvjeriti američke građane u to da je irački predsjednik agresor na demokratski i miroljubiv režim crnim zlatom bogatog Kuwaita. No, kuvajtski vlastodršci isto su tako znali da Kuwait nipošto nije država koja poštuje demokratske stadarde upravljanja. Naime, Kuwait je do 1986. godine nekih dvadesetak godina bio parlamentarna država, ali to je promijenjeno kada je državnim udarom uvedena emiratska oligarhija. Od 1986. godine kuvajtska vlast nemilosrdno je gušila sve pokušaje demokratizacije društva.

Sredinom 1990. godine američko javno mnijenje bilo je iznimno nesklono američkoj intervenciji u Kuwaitu pa je kuvajtski emir morao uvjeriti građane da se nekadašnji američki saveznik Husein preko noći preobrazio u zločinca i prijetnju za demokraciju u svijetu, a time i prijetnju američkom načinu života. Američka intervencija u Kuwaitu nipošto se nije smjela medijski prezentirati kao borba za zaštitu kuvajtske jeftine nafte. Nije se smjelo dogoditi da javnost glasno upita zašto američki vojnici u Kuwaitu ginu za bogate naftne šeikove. Bilo je nužno napraviti učinkovit plan komunikacije kako bi se promijenio stav javnosti prema intervenciji američke vojske u Kuwaitu. To su za nevjerovatno veliki novac (milijun dolara mjesečno) koji im je isplatio kuvajtski emir učinili vješti spin doktori agencije Hill & Knowlton. Cilj vrlo složenog gerila komunikacijskog projekta agencije Hill & Knowlton bio je američkoj i svjetskoj javnosti ’prodati’ priču o iračkoj agresiji na Kuwait kao nasrtaju totalitarističkog, brutalnog i genocidnog režima na miroljubivu, bogatu i prije svega demokratsku državu Kuwait. Stoga je bilo nužno stvoriti pozitivno ozračje prema vojnoj intervenciji SAD-a u Kuwaitu kao prema zaštiti vitalnih američkih političkih interesa te očuvanja američkog načina života.

Agencija Hill & Knowlton imenovana je formalnim predstavnikom grupacije ’Građani za slobodan Kuwait’ (Citizens for a Free Kuwait) koja je poslužila kao paravan kuvajtskom emiru, odnosno kako bi se prikrila stvarna uloga kuvajtske vlasti u komunikaciji iračke agresije američkoj i svjetskoj javnosti. Hill & Knowlton bacili su se na posao i proizveli cijelu gomilu video materijala koji su korišteni u propagandne svrhe u Americi, a potom i cijelom svijetu. Agencija Hill & Knowlton u SAD-u je za potrebe udruge ’Građani za slobodan Kuwait’, odnosno za potrebe kuvajtske Vlade i emira, organizirala stotine sastanaka, konferencija za novinare, press briefinga, razgovora s utjecajnim urednicima i novinarima najznačajnijih američkih medija. Mediji su obasipani fotografijama i video clippinzima koji su prikazivali okrutnost Iračana prema nezaštićenom kuvajtskom narodu. Agencija je posredovala u organizaciji intervjua utjecajnih američkih novinara s uglednim Kuvajćanima u posjetu SAD-u, organizirala obilježavanje Nacionalnog dana molitve (za Kuwait), slala je medijima pisma kuvajtskih talaca, producirala knjigu ’Silovanje Kuwaita’ koja je promovirana u mnogobrojnim talk show-ovima te u Wall Street Journalu. Iako su sve ove aktivnosti koštale više od pola milijuna dolara, taj je novac bio iznimno dobro iskorišten jer je vrijednost medijskih objava o svim ovim aktivnostima iznosila više desetaka milijuna dolara. Osim američkih medija, informacije o ratu u Kuwaitu koje su plasirali ’gerilci’ Hill & Knowltona preuzele su gotovo i sve televizije i utjecajne političke tiskovine u svijetu u uvjerenju kako preuzimaju autentične ratne vijesti i svjedočanstva.

’Udica" za javno mnijenje

Tijekom cijelog razdoblja provedbe komunikacijskog plana agencija je sustavno pratila i istraživala javno mnijenje u SAD-u te modificirala ključne poruke i slogane sukladno rezultatima tih istraživanja kako bi dobili što veću potporu američkoj intervenciji u Kuwaitu. Agencija je detektirala da najdublje reakcije Amerikanaca izazivaju tvrdnje o tome da je Saddam Husein luđak koji je počinio stravične zločine protiv svog vlastitog naroda te da postoji velika mogućnost da će izazvati još više štete te ga stoga treba zaustaviti. No, komunikatori u Hill & Knowltonu također su bili svjesni činjenice da svaki veliki medijski događaj treba ’udicu’ na koju će se ’zakačiti’ javno mnijenje. Istraživanjem emocionalnih reakcija ljudi tijekom 2. svjetskog rata, agencija je zaključila da je engleska javnost iznimno emotivno reagirala na saslušanja tijekom kojih su njemački vojnici optuženi da su ubijali novorođenčad. Upravo je priča o stradanju novorođenčadi ’prodala’ rat u Kuwaitu. U listopadu 1990. godine Vijeće za ljudska prava američkog Kongresa odražalo je saslušanje o iračkom kršenju ljudskih prava u Kuwaitu. Sastav Vijeća bio je takav da je Vijeće u stvari bilo samo produžena ruka Hill & Knowltona te je služilo kao fasada za realizaciju stvarnih komunikacijskih ciljeva klijenta agencije. Hill & Knowlton mudro su se osigurali od kasnijih tužbi jer Vijeće za ljudska prava nije formalno tijelo Kongresa te je u tom smislu oslobođeno od pravnih konzekvenci u slučaju da su iznesena svjedočenja lažna.

Najupečatljivije ’svjedočanstvo’ pred Vijećem je održala petnaestgodišnjakinja Najira čije je puno ime držano u tajnosti, navodno kako bi se njenu obitelj u Kuwaitu zaštitilo od iračke odmazde. Najira je jecajući pred Vijećem ispričala kako je svojim očima vidjela da su irački vojnici u bolnici al-Addan u glavnom gradu Kuwaitu izvadili iz inkubatora tek rođenu djecu i ostavili ih na hladnom podu da umru. Tri mjeseca nakon Najirinog ’svjedočenja’ počela je američka intervencija u Kuwaitu. U spomenutom razdoblju ova je priča prenesena u gotovo svim medijima u SAD-u, ali i u medijima drugih zemalja svijeta. Najirinu je priču ispričao i američki predsjednik Bush prilikom svog obraćanja američkim vojnicima, a ova je priča ispričana i u UN-ovom Vijeću sigurnosti. Priča o hladnokrvnom umorstvu 321 kuvajtske bebe bila je udica na koju se upecala američka i svjetska javnost i zbog koje je promijenjen stav javnosti o intervenciji SAD-a u Kuwaitu. Ono što su komunikatori Hill & Knowltona ’zaboravili’ spomenuti jest podatak da je Najira članica kuvajtske kraljevske obitelji, zapravo kćerka kuvajtskog veleposlanika u SAD-u te da u vrijeme iračke okupacije Kuwaita nije bila u domovini. Na ovu su laž, nažalost, nasjeli i istaknuti aktivisti udruga za zaštitu ljudskih prava šireći ratnu histeriju u svijetu.

Irak te zemlje Bliskog istoka i danas su poprišta stravičnih zločina, brutalnih i bezumnih ubojstava i samoubojstava koja svakodnevno pune stupce novina i minutaže informativno-političkih emisija. Ratno bezumlje, smrt, krv, očaj i suze uvijek su medijski atraktivni sadržaji koji podižu čitanost novina i gledanost emisija. Usprkos iznimno pozitivne uloge koju masovni mediji imaju u raskrinkavanju zločina te senzibiliziranju svjetske javnosti u otporu nasilju i ratu, treba imati na umu da mediji imaju i drugu, mračnu stranu koja je vođena isključivo komercijalnim interesom i koja nema nikakvih zazora, ni autocenzure u želji za podizanjem čitanosti, slušanosti, gledanosti. Ali ono što mi možemo učiniti jest informirati se o pozadini medijskih priča i razviti kritičan odnos prema medijskim sadržajima. Jer sve što vidimo na televiziji nije uvijek istina i nije uvijek primjeren medijski sadržaj.