Iako se problematika zagađivanja okoliša često vezuje uz kapitalizam i tretira kao jedna od “bolesti” razvijenog kapitalizma, ne treba zaboraviti kako i bivše socijalističke zemlje imaju velike, pa i veće ekološke probleme no zemlje razvijenog kapitalizma. Naime, razvijene kapitalističke zemlje paralelno su s proizvodnjom razvijale i tehnologije koje omogućavaju zadovoljavajuću zaštitu okoliša, a implementaciju takvih tehnologija i sustava regulirale su kao zakonsku obvezu svih zagađivača što je, dakako, rezultiralo i poboljšanjem stanja okoliša u tim zemljama. U bivšim socijalističkim zemljama nije bilo tako, pa se te zemlje sada susreću s obvezom uvođenja (vrlo skupih) ekoloških standarda u proizvodne procese te sustave zbrinjavanja otpada i pročišćavanja otpadnih voda. One zemlje koje su, poput Hrvatske, zainteresirane za ulazak u Europsku Uniju dužne su udovoljiti takvim standardima kako bi bile prihvaćene kao poželjni članovi te obitelji država. Upravo zbog toga moglo bi se očekivati da će ekološka problematika svakim danom imati sve veće značenje u Hrvatskoj, i to ne zbog moralnih već zbog čisto pragmatičnih razloga, te da će slijedom toga i rasti utjecaj i značenje kako ’zelenih’ udruga, tako i ’zelenih’ stranaka. Često se, naime, govori kako će pregovori o zaštiti okoliša biti jedni od najtežih poglavlja u pregovorima Hrvatske i Europske Unije. No, usprkos važnosti teme i postojanju prilično impozantnog broja ’zelenih’ udruga i stranaka u Hrvatskoj, čini se da zelena scena ili zelena opcija u Hrvatskoj nemaju pretjeranu težinu.

Faze razvoja ekološke svijesti

U Hrvatskoj, prema doduše neažuriranom popisu Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (informacije su stare dvije godine!), djeluje 268 udruga za zaštitu okoliša i prirode ili pak promicanje održivog razvoja. Od spomenutih dvjestotinjak udruga veću medijsku pozornost i utjecaj na javno mnijenje ima tek nekoliko većih ili jačih udruga, poput primjerice Zelene akcije, Zelene Istre, Sunca, Plavog svijeta, Eko Kvarnera te Osječkih Zelenih. Čak i površnijim pregledom popisa udruga lako se može zaključiti da se tek desetak od dvjestotinjak hrvatskih udruga za zaštitu okoliša doista ozbiljno bavi općim temama zaštite okoliša, dok se ostatak udruga s popisa svodi na interesne grupe profesionalaca koji se na ovaj ili onaj način bave nekim aspektom zaštite okoliša, udrugama lokalnog tipa koje se bave zaštitom svog užeg okruženja ili pak udrugama koje su se usredotočile na zaštitu jedne ili nekoliko ugroženih biljnih ili životinjskih vrsta.

Ukoliko se ima na umu danas široko raširena kronologija razvoja ekološke svijesti koju je predložio filozof zaštite okoliša John Rodman, hrvatski zeleni pokret se nalazi uglavnom u prvoj, drugoj i tek rijetko trećoj fazi tog razvoja, a udruga ’ekološke osjetljivosti’ gotovo da i nema. Naime, prema Rodmanu razvoj ekološke svijesti odvija/o se u sljedećim fazama: očuvanje prirodnih resursa, zaštita divljine, pružanje moralne skrbi te tzv. faza ekološke osjetljivosti, kao posljednja faza razvoja. Za prvu fazu razvoja ekološke svijesti karakterističan je antropocentričan pristup okolišu, odnosno, isticanje potrebe za očuvanjem okoliša zbog potreba generacija koje dolaze. Za drugu fazu razvoja ekološke svijesti karakterističan je prikriveni antropocentrični pristup okolišu i prirodi jer se priroda ne želi očuvati zbog nje same, već zbog estetskih poriva čovjeka koji želi uživati u «netaknutoj» prirodi. U trećoj fazi razvoja ekološke svijesti do izražaja dolazi ljudska skrb za pojedine biljne i životinjske vrste (najčešće one ugrožene). Taj pristup je također antropocentričan jer u središte postavlja čovjeka koji poput uzvišenog arbitra odlučuje tko ili što ima pravo na našu skrb. Četvrta i posljednja faza razvoja ekološke svijesti je ekološka osjetljivost koju zagovaraju dubinska ekologija i ekofeminizam.

Biocentrični egalitarizam

Danas se čak i najžešći protivnici ekofeminizma, kao i najžešći oponenti pokreta dubinske ekologije slažu da je i za jedan i za drugi pokret karakteristična ideja biocentričnog egalitarizma te da se upravo po tome pokreti ’ekološke osjetljivosti’ razlikuju od ranijih faza razvoja ekološke svijesti. Teoretičar zaštite okoliša Zimmerman, govoreći o pokretu dubinske ekologije, naglašava da se «….skoro svi dubinski ekolozi slažu u jednoj glavnoj tvrdnji: industrijsko zagađivanje, istrebljenje vrsta, narušavanje biosfere i nuklearno uništenje koje prijeti Zemlji simptomi su antropocentrizma. Samo ako shvatimo da čovječanstvo nije važnije, ali niti manje važno, od svih ostalih stvari na Zemlji, moći ćemo naučiti živjeti na planetu u onim granicama koje će dopuštati drugim vrstama da se razvijaju i slijede svoju vlastitu evolucijsku sudbinu. Antropocentrične hijerarhije bit će zamijenjene biocentričnim egalitarizmom.» (Treća, br.2/vol.2, 2000, 96)

Usprkos konceptualnim i terminološkim razlikama to je ujedno i stav velike većine teoretičarki ekofeminizma. Nažalost, ideje biocentričkog egalitarizma nisu pretjerano raširene u Hrvatskoj te se manje-više manifestiraju među pojedinim grupama (ontološki vegani) ili ih zagovaraju tek rijetki pojedinci/ke u svojim tekstovima i povremenim istupima. Široko raširena ideja održivog razvoja koju promiču gotovo sve najvažnije hrvatske eko udruge u stvari odražava ideju ’očuvanja prirodnih resura’ za generacije koje dolaze ili, kako bi to kritičari koncepta održivog razvoja cinično prikazali, ’kupovine vremena’ ili ’odlaganja katastrofe’ za par godina. No, čak i na tom planu utjecaj ’zelenih’ udruga na političko odlučivanje i javno mnijenje u Hrvatskoj je nesrazmjerno mali i beznačajan u odnosu na prilično impresivan broj ’zelenih’ udruga. Opravdano se upitati zašto je tako.

Sedam zelenih stranaka

Kada se pak govori o ’zelenim’ političkim strankama u Hrvatskoj, prema Registru političkih stranaka u Hrvatskoj djeluje sedam tzv. ’zelenih’ stranaka, točnije: Demokratski savez zelenih, Hrvatska stranka zelenih – Eko savez, Stranka nove alternative - pokret zelenih, Zelena ljevica Hrvatske, Zeleni demokrati, Zeleni Hrvatske te Zeleni za Zagreb. Nijedna od spomenutih stranaka nije parlamentarna, odnosno, nema nijednog saborskog zastupnika koji bi u najvišem zakonodavnom tijelu u Hrvatskoj mogao utjecati na donošenje propisa od interesa za zaštitu okoliša i prirode. Drugim riječima, što se tiče parlamentarnog djelovanja zelena scena u potpunosti ovisi o dobroj volji pojedinih zastupnika, ili stranačkih klubova da podrže i ’izguraju’ neku ’zelenu’ ideju ili projekt.

Nažalost, usprkos svesrdnom i općem zaklinjanju na održivi razvoj od strane svih hrvatskih parlamentarnih političkih stranaka, saborski zastupnici/e (čast izuzecima!!) su prilično ravnodušni prema ’eko’ temama jer na njima ne mogu prikupiti efektne političke bodove kao na, primjerice, zdravstvu ili korupciji, a to na neki način govori i o ekološkoj osjetljivosti većine građana/ki u Republici Hrvatskoj. No, za razliku od građana/ki koji se bore za svakodnevno preživljavanje i često puta golu egzistenciju, saborski zastupnici/e i političke elite imaju odgovornost za nametanje određenih tema od interesa za sudbinu i budućnost društva cjelokupnoj hrvatskoj javnosti. Njihova odgovornost jest u tome da otvaraju nova područja javnog interesa i djelovanja, a ne samo da osluškuju i demagoški povlađuju pulsu ulice kao odrazu hrvatske stvarnosti. Kako to još nije slučaj, simpatizeri zelene opcije su ’osuđeni’ na postojeće ’zelene’ stranke.

Prema pojedinim analitičarima izbornih rezultata ujedinjena zelena opcija osvojila bi oko 6% glasova na nacionalnim izborima što bi joj omogućilo ulazak u Sabor s nekih 6 ili 7 saborskih zastupnika/ca. S organiziranim djelovanjem, dobrim i razumljivim izbornim programom te suradnjom s važnijim ’zelenim’ udrugama ujedinjena zelena opcija mogla bi u perspektivi osvojiti i 10% glasova na nacionalnim izborima. No, to se, nažalost, neće dogoditi. I to zbog više razloga. Često se, naime, u političkim, ali i NVO krugovima može čuti da su ’zelene’ stranke u Hrvatskoj samo produžene ruke lijeve ili desne političke opcije zbog čega ih dijeli ogromni svjetonazorni jaz. Određene ’zelene’ stranke zagovaraju konzervativni i izrazito antropocentrični koncept zaštite okoliša koji se prema prirodi odnosi kao isključivom rezervatu namijenjenom estetskom užitku privilegiranih ljudskih grupa. Druge pak ’zelene’ stranke imaju moderniji pristup zaštiti okoliša koji se najčešće manifestira kao ideja ’održivog razvoja’. Pojedine ’zelene’ stranke imaju granične, transcendentalne ili alternativne ideje zbog čega su apsolutno neprihvatljive ’mainstreamu’ hrvatske populacije.

Osim svjetonazorskog jaza, zelene stranke u Hrvatskoj dijeli i čisto blokovsko politički interes koji ih čini produženim rukama desnice ili ljevice. Obilježje ’zelenih’ stranaka u Hrvatskoj jest i bezidejnost, programsko siromaštvo te odmak od stvarnih interesa hrvatskih građana/ki zbog čega se građani/ke osjetljivi na ’eko’ pitanja sa svojim problemima znatno češće obraćaju udrugama no strankama. Osim toga, ponekad se čini da vodstva tih stranaka nemaju ni elementarni interes, ni znanje o važnim temama iz područja zaštite okoliša, pa tijekom predizbornih kampanja nisu u stanju privući niti minimum interesa javnosti. Kad se tome pridoda i ego pojedinaca koji stoje na čelu tih stranaka, zbog čega najčešće propada svaki dogovor o eventualnom ujedinjenju ili zajedničkom, sinergijskom nastupu, lako se može zaključiti da će ’zelena’ politička opcija u Hrvatskoj i u budućnosti ostati na marginama političkog života.

Zelene udruge - zajedništvo ili pojedinačna prepoznatljivost?

Iako brojno jače, organizacijski ustrojenije, medijski zastupljenije i stručno kompetentnije činjenica jest da ni ’zelene’ udruge u Hrvatskoj nisu uspjele nametnuti ’zelenu’ agendu kao agendu od nacionalnog interesa. I to usprkos približavanju Europskoj Uniji u kojoj je ta agenda prilično jaka i važna, što se vidi i iz utjecaja ’zelenih’ stranaka u najvažnijim europskim državama te europskom Parlamentu. Čini mi se da postoji cijeli niz razloga zbog kojih je to tako. Kao prvo udruge su razjedinjene, svaka djeluje za sebe, a pokušaj izazivanja sinergijskog efekta pokretanjem Zelene mreže Hrvatske nije se pokazao pretjerano uspješnim zbog tromosti organizacije i pretjerane osjetljivosti ega utjecajnih pojedinaca u Mreži. To je ujedno i razlog zbog kojeg je izostala koordinacija kampanja i ciljanih aktivnosti. Udruge se ne žele utopiti u Mreži i izgubiti svoj u javnosti stečeni identitet i integritet, odnosno žele ostati prepoznatljive kao inicijatori i organizatori određenih aktivnosti i kampanja.

Sinergijskim djelovanjem na zajedničkim kampanjama mogao bi se riješiti dio problema koji proizlazi iz relativno malih sredstava za provedbu kampanja i medijskih aktivnosti, a što je također jedan od razloga slabosti ovih udruga. Također je činjenica da se mnogi aktivisti/ce nakon entuzijastičnog ulaska i kraćeg djelovanja u nekim udrugama razočaraju zbog zatvorenosti tih organizacija, njihove klanovske interesne ustrojenosti koja osigurava radna mjesta mnogim profesionalnim aktivistima/cama. Upravo takvi aktivisti/ce na svojem ’civilnom’ angažmanu brižljivo grade profesionalnu karijeru i ugled u javnosti, zbog čega se ’aktivistički šljakeri’ osjećaju prevarenima i iskorištenima. Osim toga, boljka dosta velikog broja ’zelenih udruga’ je njihovo nepoznavanje problematike zbog čega svojim iskrenim entuzijazmom okolišu i prirodi mogu, nažalost, nanijeti više štete no koristi.

Primjerice, jedna eko udruga iz istočne Slavonije odlučila je očistiti okoliš od starih olupina automobila i drugog metalnog otpada uz pomoć udruge Roma koja se i inače bavi prikupljanjem, prešanjem, odvozom i prodajom takvog otpada. Udruga je učinila sve organizacijske pripreme, informirala javnost o tome na kojem mjestu i u koje vrijeme će se vršiti prikupljanje takvog otpada te popisala lokacije na kojima se takav otpad nalazi u okolišu. Projekt je, prema mišljenju entuzijastičnih pripadnika/ca udruge, izvanredno uspješno realiziran iako su se nadležni u Ministarstvu zaštite okoliša uhvatili za glavu kada su informirani o projektu. Naime, moglo bi se zaključiti da se radi o hvalevrijednoj inicijativi kada se ne bi imalo na umu da u starim olupinama automobila i tzv. bijeloj tehnici ne postoje dijelovi i sastojci koji se smatraju opasnim otpadom i koje je nužno prethodno izvaditi i propisno zbrinuti. To se u ovom slučaju nije dogodilo, pa su zajedno s autobilima bili prešani i akumulatori i motorna ulja te drugi opasni sastojci otpada koji su tako ispuštani u okoliš. Druga pak udruga ponosno se pohvalila kako je u okoliš vratila vrstu koja u tom sustavu nikada nije živjela, zbog čega je narušena ekološka ravnoteža tog sustava. Takvih primjera, nažalost, ima jako mnogo.

Nova tehnologija kao spas

I na kraju, činjenica je da slabost ’zelene’ opcije ide u korist jakih političkih stranaka koje skupljaju i među sobom dijele ’zelene’ glasove, ali od nje profitiraju i krupni gospodarski igrači koje na Zapadu, a za razliku od nas, utjecajne ’zelene’ udruge javnim i medijskim pritiskom tjeraju na implementaciju viših stanarda zaštite okoliša. Stoga je moguće da se na konsolidaciji ove scene, a zbog partikularnih interesa pojedinih grupa, radi organizirano. S obzirom na takvu situaciju u Hrvatskoj, čini mi se da kod nas čak i više no u drugim zemljama svijeta ’zelena’ perspektiva lagano klizi u područje mitskog djelovanja. Naime, u podijeljenosti po binarnoj opoziciji kultura/priroda može se pročitati temeljna podijeljenost civilizacije u kojoj živimo. S obzirom na to da pitanje opozicije kultura/priroda svakim danom (i napretkom znanosti, tehnologije i industrije) postaje poput neriješivog binarnog pola ljudskog života Život/Smrt, ekološka problematika sve više ulazi u područje mita i zahtijeva kulturnog junaka (trikstera) koji će premostiti nepremostivo te na taj način razriješiti nerazrješivo.

Znanost, kako prirodna tako i društvena, nudi modele za premošćivanje tog svakim danom sve dubljeg jaza zanemarivanjem, ili barem ublažavanjem tog odnosa neprijateljske suprotnosti. Stoga se u suvremenosti sve češće znanost i znanstvenici/e, a ne civilni aktivisti/ce ili političari/ke, predstavljaju kao mitski junaci triksteri koji će svijet izvesti iz krize krađom nove “vatre” s oltara bogova, odnosno, uz pomoć izuma nove tehnologije. Nova će tehnologija u sintagmi “održivog razvoja” u sebi ujediniti ideju razvoja i stalnog napretka s idejom očuvanja okoliša te na taj način konzervirati postojeće stanje (ako ne i poboljšati to stanje). Mnogi ekološki aktivisti/ce, a i osobno spadam među njih, ne vjeruju u takva rješenja pa kategorički zahtijevaju promjenu načina razmišljanja i poimanja svijeta u kojem živimo. Činjenica jest da takva promjena svijesti s trenutnim utjecajem i dosegom ’zelene’ opcije u Hrvatskoj nije realna. I zbog toga ta opcija u Hrvatskoj, usprkos njezinim ogromnim mogućnostima, nažalost, nema perspektive.