Gledala sam emisiju Otvoreno, gripozna i nemirna, bolje reći egzistencijalno uznemirena. Ne zbog tek jedne banalne činjenice da smo (op. Centar za ženske studije) dobile pred novogodišnje blagdane čestitku odbijenice sadržaja skromne i posve neuvjerljive argumentacije već zbog nečeg posve drugog, a to sam osvijestila gledajući spomenutu emisiju.

Zbog arogancije moći koja se reciklira ne samo u činjenici da ste u državnom mainstreamu s čudesnim utjecajem na raspodjelu novca koji je javan (op. novac poreskih obveznica/ka) već i u činjenici da imate pravo na (po)grešku, pravo da javno ne priznate grešku, pravo da ne odgovorite na pitanje baš kad vam se ne da, pravo da izokrenete odgovor, pravo da prešutite odgovor, pravo da pričate o svojim dobrim namjerama oko procedure koja je napisana u statutu, pravo da ste amnestirani/e od svake odgovornosti za krivu procjenu ili što se ne javljate na telefon, pravo da ne morate predvidjeti žalbeni postupak, pravo da institucionalnu potporu prevedete u projekt odnosno projektnu potporu tijekom postupka tek tako, a pritom ne želite gubiti vrijeme oko utvrđivanja smisla te institucionalne potpore slučajnim zavirivanjem u tone materijala koji su ovjerena dokumentacija za procjenu uloge tih istih potpora, pravo da sebe imenujete profesionalcima (u muškom rodu!), pravo da postanete vlasnikom/vlasnicom imenovanja civilnog društva temeljem birokratskomatematičkog ili subjektivnog kriterija ili ‘kriterija u hodu’, pravo da trezveno i hladno (od)govorite da se i neće ništa promijeniti jer vi ćete se potruditi da poštujući formalnost tipa pečata i ‘pojašnjenja’ argumentacije oko odbijenica onih koji/e su vam uputili/e prigovor, njih na taj način i zaključite. Iako su iste de facto zaključene na samom kraju 2004. godine ili birokratskim jezikom, budžet je ‘raspoređen’ u zakononskom roku.

By the way, kako tih noći nešto nisam spavala, napisah novogodišnju civilnu bajku zaZaMirZINE povodom ove teme, ali prijateljica me odgovori da je pošaljem. Bajka je bila tužna, a ja ponešto subjektivna, a likovi u bajci poznate osobe iz zakladnocivilnog društva (op. ja sam je pisala civilnim aktivistima i aktivistkinjama koji su se i u emisiji Otvoreno bili - drugi i drukčiji likovi). Prijateljica je bila u pravu. Dekodirajući politički diskurz (ovog puta audio-vizualnom metodom), on i nije imao neke veze s bajkom. Diskurz je u nakupini govorio svojim praznim mjestom, posve očišćen od značenja onoga što ja, baveći se teorijskim aktivizmom, prepoznajem kao civilno društvo. O tome govore ne samo osobe koje teorijski promišljaju civilno društvo danas poput Jana Pakulskog, Gayatri Ch. Spivak ili Michel Maffesolija već mnoge aktivistkinje i aktivisti koje poznajem. Govore razgovjetno putem civilnog djelovanja ili civilne kulture otpora. A to su etičko postupanje, promicanje vrijednosti koje etičko, primjerice u maniri Nancy Fraser, kontekstualiziraju u paradigmi redistributivne pravde i redistributivne moći, i emancipacijski iskoraci/prodori (osviještavanjem, propitivanjem, ‘izazivanjem’ ukoštalih paradigmi i “širenjem prostora demokracije”, kako je to jedna naša civilna aktivistkinja znala reći).

A nije li, žižekovski, etičko ta najradikalnija investicija, koja se ne da tek tako upakirati u kriterije, proceduru ili logo Zaklade? Stoga stav o ‘nadetičkom’ tipa ”Bili smo toliko ispravni/e u postupanju da čak ni sukob lojalnosti nije bio moguć, a kamoli sukob interesa”, ne samo što nije uvjerljiv već ne može biti čokoladni ‘mamac’. Čak i ako previdimo jedan bezazlen detalj da su baš one organizacije/inicijative ili grupe čiji su članovi/članice bili/e slučajno ili namjerno u vezi sa Zakladom, dobile financijsku potporu. Iz jednostavnog razloga što za suradnju i javni novac namijenjen civilnom društvu treba, umjesto političke korektnosti, dobrih namjera, lojalnosti i uslužnosti, više kritičkih rastera pri analizi, prosudbi i pozicioniranju. Uz imanentnu skepsu, izbor pristojne distance čini mi se zasad jedinim sigurnim civilnim činom.